Bitka za Siget 1566. i govor Nikole Šubića Zrinskog prije posljednjeg juriša

Od 1493. i poraza hrvatske vojske na Krbavskom polju do velike Sisačke bitke 1593. u kojoj su kršćanske snage odnijele pobjedu, trajao je Stogodišnji hrvatsko-turski rat. Upadi turskih janjičara i pljačkaša duboko na hrvatski teritorij događali su se i prije Krbavske bitke. Bosansko kraljevstvo palo je 1463., a Hercegovina 1482. godine. Nakon sisačke bitke ratovi protiv Turaka vodili su se još cijelo stoljeće, a vrhunac je dostignut u Velikom Bečkom ratu od 1683. do 1699. kada su od turske vlasti oslobođeni Slavonija, Lika i Srijem.

U prvoj polovici 16. st. Osmanlije poduzimaju niz upada u hrvatske i ugarske zemlje. Godine 1512. zauzeli su Srebrenik, 1513. Sinj, Čačvinu i Nutjak, a 1521. Šabac, Zemun i Beograd, „zlatni ključ“ Ugarske i Slavonije, kako se nazivala ta utvrda na ušću Save u Dunav. Godine 1522. padaju Knin i Skradin, a 1523. padom Ostrovice zauzet je hrvatski teritorij južno od Velebita, uključujući i Nadin, Obrovac i Klis, te cijelo područje od Une do Save, osim Jajca i Banja Luke. U Slavoniji 1526. osvojen je Osijek, a u isto vrijeme zauzeti su Vukovar, Ilok, Petrovaradin i Nuštar. U bitci na Mohačkom polju 29. kolovoza 1526. hrvatsko-ugarska vojska doživjela je težak poraz. Nedugo zatim, 10. rujna zauzet je i Budim, glavni grad Ugarske. U bitci na Mohaču poginuo je kralj Ludovik II. Jagelović što je izazvalo građanski rat za prijestolje. Nakon tri mjeseca previranja, na saboru u Cetingradu 1. siječnja 1527. za hrvatsko-ugarskog kralja izabran je Ferdinand I. Habsburgovac. Tek je sporazumom u Velikom Varadinu 1538. sklopljen mir između Ferdinanda i njegovog oponenta za krunu Ivana Zapolje.

Građanski rat u Hrvatskoj doprinio je komadanju teritorija i svođenjem Hrvatske na „ostatke ostataka“, odnosno na latinskom: „Reliquiae reliquiarum“. 1528. osvojena su posljednja uporišta na Vrbasu, Jajce i Banja Luka, a iste godine pala je i Lika. Sljedeće 1529. osmanlijska vojska prvi je put bezuspješno opsjela Beč. Vojsku je vodio sultan Sulejman Veličanstveni (1520.-1566.) koji je umro pod Sigetom prije junačke pogibije Nikole Šubića Zrinskog. Tri godine nakon bitke za Beč, 1532. kapetan Nikola Jurišić kod Kisega zaustavlja tursku vojsku u ponovnom pohodu na Beč. Padom Požege 1537. Turci su ovladali srednjom Slavonijom, a iste godine pao je i Klis, posljednja hrvatska utvrda u južnoj Hrvatskoj. 1538. zauzeta je Dubica i time je probijena obrana na Uni. Na tom dijelu ostala je samo Hrvatska Kostajnica koja je naposljetku zauzeta 1556. godine. Na prostoru Ugarske osnovani su Budimski i Temišvarski pašaluk, a u Slavoniji padom Moslavine, Virovitice i Čazme osnovan je Pakrački pašaluk. Slobodni su ostali samo Dubrovačka republika i dalmatinski gradovi pod upravom Mletačke Republike.

U tim teškim okolnostima dogodila se opsada Sigeta, strateške ugarske utvrde između Barča i Pečuha u jugozapadnoj Mađarskoj. Siget je bio podijeljen na Stari Grad, Veliku ili Staru Varoš i Novu Varoš. Nalazio se na strategijskom  pravcu i trgovačkom putu koji je povezivao tada glavni grad Ugarske Požun (Bratislava), kroz Varaždin i Zagreb, s Trstom i hrvatskim primorjem. Utvrda je štitila sve zapadne zemlje Habsburške Monarhije: tri mađarske županije, Hrvatsku sa sjevera, današnje slovenske zemlje i Austriju. Okolicu Sigeta još u drugoj polovici 15. st. naselili su Hrvati, izbjeglice iz Bosne, Pokuplja i Slavonije, a sigetsku vojnu posadu od 1548. do 1566. čine uglavnom Hrvati.

Za zapovjednika obrane ove važne utvrde 1561. postavljen je iskusan ratnik Nikola Zrinski koji se istaknuo u borbi s Turcima još kao dvadesetogodišnjak u bitci za Beč 1529. godine. Do sigetske bitke nanizao je niz pobjeda protiv Osmanlija, primjerice 1540. obranio je Zrin, uspješno je ratovao u habsburško-turskom ratu od 1541.-1545., a 1553. potukao je Turke kod Varaždina. Kao ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (1543.-1556.) „ostatke ostataka“ Hrvatskog kraljevstva spasio je od potpunog turskog zauzimanja.

Neposredno prije opsade Sigeta, Zrinski je 23. travnja 1566. sastavio oporuku i od 12. svibnja 1566. ne napušta Siget kojeg priprema za obranu. Raspolagao je s nešto više od 2000 ratnika, odnosno 1800 pješaka, 200 konjanika i 150 za oružje sposobnih Sigećana. Raspolagao je s 40 topova, a iz Beča mu je pristiglo još 14 s 2400 tanadi. Opskrbio se s velikom količinom hrane i spremno čekao dolazak turske vojske. U slučaju nužde, računao je i na pomoć kralja Maksimilijana I. s kršćanskom vojskom, ali je unatoč svemu bio spreman „da prolije krv svoju za Boga i domovinu veselo i vjerno, a, ako sudbina htjede, da i život svoj žrtvuje“.

Turski sultan Sulejman Veličanstveni krajem srpnja prešao je Dravu kod Osijeka s vojskom od 100 000 vojnika i 300 topova i uputio se prema tvrđavi Eger u gornjoj Mađarskoj. Dio vojske Sulejman je poslao prema Sigetu gdje ih je kod Šikloša iznenadila izvidnica Nikolinih snaga iz Sigeta. Turcima je zadan težak poraz. Saznavši za tu bitku, Sulejman je odlučio da će prije Egera zauzeti Siget i kazniti Zrinskog. Opsada je započela 7. kolovoza o čemu je Zrinski obavijestio kralja. Spomenuo je brojku od 100 000 Turaka koji opsjedaju utvrdu. Zajedno sa svojom posadom Zrinski je podnio zakletvu Bogu, domovini i kralju da će do kraja braniti Siget, a na Božjoj je volji kako će to završiti. U slučaju svoje smrti za zamjenika je postavio svog nećaka kneza Gašpara Alapića koji je predvodio izvidnicu kod Šikloša. Posadi je zabranio razgovore s Turcima, čitanje turskih letaka i neposlušnost nadređenima. Kazna za kršenje tih pravila bila je smrt.

Opsada je potrajala mjesec dana. Napad na Siget Turci su organizirali s tri strane. Prvi organizirani napad započeo je u srijedu 7. kolovoza na južnu stranu Nove Varoši. Branitelji su uspješno odbili napad prilikom čega je poginuo velik broj janjičara. Iz Sigeta su topovima porušeni nasipi koje su Turci pripremali za svoje topništvo. Zrinski je potom naredio da se na tom području posiječe drveće i spale ograde, te da se zatvore i zemljom zatrpaju Šikloška vrata Nove Varoši i Pečuška vrata u Velikoj ili Staroj Varoši. Zbog nepovoljnog obrambenog položaja 9. kolovoza Zrinski je dao zapaliti Novu Varoš i branitelji su se povukli u Veliku Varoš, za sobom srušivši most i glavna ulazna vrata u Veliku Varoš, a Južna ili Šikloška vrata zatvorili su i zatrpali zemljom. Dan kasnije, 10. kolovoza Turci su pokrenuli napade na Veliku Varoš koju je branilo 600 vojnika. Zrinski ju je namjeravao braniti samo privremeno i potom se povući u Grad gdje bi se borio do posljednjeg čovjeka. Bitke za Veliku (Staru) Varoš vodile su se do 19. kolovoza, a Turcima je bilo potrebno sedam napada do konačnog osvajanja tog dijela Sigeta. Osmanlijskim snagama pomagao je i Antun Mlečanin, izdajica iz redova branitelja koji je Turcima prenio sve informacije o obrani i uređenju grada. U Starom gradu tada se našlo tek 800 branitelja, s mnoštvom žena, djece i onih koji se nisu mogli boriti.

Sljedeći veliki turski juriš na Siget pokrenut je 29. kolovoza, a kršćanska vojska kralja Maksimilijana nije stizala u pomoć Zrinskom. Sultan Sulejman čvrsto je odlučio da će osvojiti Siget pod svaku cijenu. Pred kršćanskom vojskom bile su tri opcije: krenuti prema Sigetu, napasti Ostrogon ili ne činiti ništa i čekati tursko povlačenje te potom udariti na Ostrogon i Đulu. U velikom strahu od sukoba s golemom turskom vojskom, odlučeno je da će se čekati razvoj situacije. U svakodnevnim borbama za Stari Grad Zrinski je očekivao pomoć izvana, dok je Sulejman očekujući kršćansku vojsku požurivao zauzeće Sigeta. Još od 20. kolovoza Turci su topovima gađali utvrdu sa sve četiri strane i gradili nasipe sa dvije strane, ne bi li nadvisili gradske bedeme. Provodeći takvu taktiku Turci su trpjeli velike gubitke. Prvi juriš na Stari Grad Turci su izveli 26. kolovoza gdje ih je s braniteljima dočekao Zrinski i nakon dva sata borbe odbio napad u kojem je neprijatelj izgubio 1000 janjičara. Nastojanja branitelja da poprave oštećene zidove ometala je kontinuirana turska topovska vatra. Sljedeći veliki juriš Sulejman je organizirao 29. kolovoza, na dan pada Beograda 1521. i pobjede na Mohačkom polju 1526. godine. Toga dana izašao je iz svog šatora i uzjahao konja ne bi li ohrabrio vojsku prije napada. Branitelji Sigeta cijeli dan su odbijali napad za napadom, nanoseći Turcima velike gubitke. U sljedeća tri dana ponavljani su napadi u kojima su Turci izgubili oko 4000 ljudi. Povećavale su se i žrtve branitelja, a na štetu obrane išli su i visoki nasipi na bedemima koje su neprijatelji podigli tokom bitke.

Vidjevši da su branitelji odlučni poginuti do zadnjega, a turski gubitci su postajali sve veći i veći, Sulejman je odlučio pozvati Zrinskog na predaju i ponuditi mu vlast nad cijelom Hrvatskom, ukoliko preda Siget. Zrinski nije popuštao, pa su Turci počeli bacati letke na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku, ne bi li branitelje demoralizirali i uvjerili da spase glavu predajom. Međutim, ni oni se nisu pokolebali. U turskim redovima pojavila se dizenterija, a sami vojnici bili su nemotivirani u daljnjem napadanju. Do kraja bitke redali su se brojni napadi, a u vrijeme najžešćih borbi za Stari Grad, između 4. i 6. rujna umro je veliki sultan Sulejman, zvani Veličanstveni. Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović tajio je njegovu smrt kako se vojska ne bi još više pokolebala u osvajanju utvrde. O smrti svog sultana vojska koja je opsjedala Siget saznala je tek na povratku u Beograd mjesec dana kasnije. Na mjestu gdje je Sulejman umro pokopani su njegovi unutarnji organi, a tijelo je prebačeno u Carigrad. Na tom mjestu kod Sigeta okupljali su se islamski hodočasnici sve do 1664. kada je Nikolin praunuk, također Nikola Zrinski srušio spomen obilježje. Ono je obnovljeno i postojalo je do 1689. kada u Velikom Bečkom ratu kršćanska vojska ponovno zauzima Siget.

Nakon 5. rujna i teških iscrpljujućih borbi, Nikola se povlači iz vanjskog dijela u unutarnji dio Starog Grada. Ostalo mu je svega 500-600 ljudi pod oružjem. Osim napada neprijatelja, morali su gasiti i brojne požare tijekom bitki. Branitelji koji se nisu uspjeli na vrijeme povući mostom u unutarnji dio Starog Grada izginuli su u borbi, ne želeći se predati. Od težeg naoružanja Zrinski je imao samo dva topa, s dva mužara i 14 malih topova. Nedostajalo je vode, a mnogi su bili iscrpljeni i od gladi. Pripremivši teren za daljnje napade, Mehmed-paša uputio je Zrinskom još jednu ponudu za predaju uz obećanje da će svi biti pošteđeni i da će dobiti slobodan prolaz iz grada. Zrinski je to odlučno odbio.

U subotu 7. rujna Turci su zapalili grad i krenuli u posljednji juriš noseći sa sobom mnoštvo zastava, glasno bubnjajući i trubeći. Vidjevši da je došao kraj, Zrinski se odlučio na proboj. Sve svoje dragocjenosti je zapalio, obukao čistu i svečanu odjeću, te skinuo oklop i kacigu kako bi se mogao lakše kretati u borbi. Na sebe je stavio Gradske ključeve s dukatima i rekao: „Verujte mi dobro da dokle ja budem mogal mojom rukom i sabljom gibati i vladati da ovih sto dukat i ovih ključev gradckih nigdor neće vzeti od mene, a po mojoj smrti komu dopadu neka mu budu jer sam ja to prijel gospodinu Bogu da me nete Turci od šatora do šatora po turskom taboru voditi, ni neće nitkor na moju dicu prstom kazati.“ Potom je zapovjedio da mu se donesu njegove sablje. Od četiri sablje, izabrao je onu koju je naslijedio od oca te je uzeo mali okrugli štit. Na trgu se obratio svojim suborcima koji su kao i on spremno čekali pokret prema neprijatelju: „Zato ča oćemo totu gorjeti? Hodimo, vitezi, van iz toga grada u veliki grad i ondi se pobimo na lice s našimi neprijatelji i ondi pomrimo da nam bude po našoj smrti dobar i pošten glas! Ki umre, oće z Bogom biti, a ki ostane, oće vazda dobar glas imati. Zato ja oću biti prvi i ja oću najprvo pred vami pojti. Ča ja budem činil, to i vi činite! Verujte mi, moja braćo i vitezi, da vas do smrti nigdar neću ostaviti!“ Uslijedilo je veliko oduševljenje, te su i žene odlučile krenuti u proboj zajedno sa svojim muškarcima.

U trenutku kada se most trebao spustiti bio je pripremljen top koji je trebao opaliti prema Turcima i napraviti prolaz za braniteljski juriš. Zazivajući ime Isusovo i noseći kraljevsku zastavu branitelji Sigeta predvođeni Nikolom Zrinskim upustili su se u borbu prsa o prsa s neprijateljem. Nikola je prvo opalio iz samokresa i pogodio turskog časnika, a zatim je nastavio sjeći sabljom oko sebe. Sokolović ga je pozivao na predaju, no on je tražio Turke da mu priđu nazivajući ih psima. Poginuo je nakon trećeg pogotka iz arkebuze, ovoga puta u glavu. Braneći njegovo mrtvo tijelo poginuli su Vuk Papratović, Nikola Kobac, Petar Patačić, Lovro Juranić i drugi. Mrtvom Zrinskom odsječena je glava i predana velikom veziru Sokoloviću. Nakon kraja posljednje bitke, samo su sedmorica branitelja ostala živa, a 2000 žena i djece je porobljeno. Gašpar Alapić je zarobljen.

Od Nikolina tijela, ostala je samo glava koja je naposljetku dopijela u Čakovec gdje je pokopana u crkvi pavlinskog samostana sv. Jelene. Nije sigurno je li tijelo spaljeno ili pokopano od strane bivšeg Nikolinog zarobljenika, Banjolučanina Mustafe Vilića. Španjolski veleposlanik Mos de Chanton posvjedočio je kako se Sokolović dostojno odnosio prema odsječenoj glavi. Preko glave je stavio žutu svilu, zatim ju je omotao u crni baršun i postavio na jastuk. Sablju i štit Sokolović je zadržao za sebe, a turski vojnici su sa Nikolina tijela odsjekli ruke i uzeli zlatne narukvice. Junaštvo Nikole Zrinskog odjeknulo je čitavom Europom, pa i Osmanskim Carstvom. Mnogi su ga uspoređivali sa spartanskim kraljem Leonidom koji je skončao na sličan način, ne želeći se predati perzijskom caru. O podvigu Nikole Šubića Zrinskog pisali su Nijemci, Mađari, Turci i Hrvati. Francuski kardinal Richelieu sigetsku bitku opisao je kao čudo koje je spasilo Habsburško Carstvo. Izgubivši 30 000 vojnika, osmanske snage su sa mrtvim sultanom odustale od daljnjih osvajanja. Kao nacionalnog junaka Nikolu danas slave i Mađari.