Blaženi Alojzije Stepinac na suđenju 1946. – odgovori na optužbe protiv Katoličke crkve i hrvatskog naroda

Po preuzimanju vlasti u svibnju 1945. i masovnih pokolja svih vojnih i političkih protivnika Komunistička partija Jugoslavije s Josipom Brozom Titom na čelu 1946. mogla se posvetiti i konačnom obračunu s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj u liku zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Krajem rujna i početkom listopada 1946. odvijao se montirani sudski proces protiv Stepinca na kojemu je optuženi nadbiskup pokazao izvanredno držanje i nepokolebljivost pred svojim tužiteljima.

O samom suđenju Stepinac je 3. listopada 1946. rekao što misli o cijelom procesu protiv njega: „Stotinu puta je ovdje ponovljen izraz „optuženi Stepinac“. Ali nitko nije toliko naivan, da ne bi znao, da iza toga „optuženog Stepinca“ sjedi ovdje na optuženičkoj klupi nadbiskup zagrebački, hrvatski metropolit i predstavnik Katoličke crkve u Jugoslaviji.“

O napadima na pravo hrvatskog naroda na svoju državu jasno je i nedvosmisleno rekao: „Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kada ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.“ Bio je to Stepinčev odgovor na optužbu da je pozdravio osnutak NDH. Stepinac jest pozdravio osnutak hrvatske države, ali nikada nije podržavao zločine koji su se u njoj događali, niti je mogao točno predvidjeti kakva će biti vlast i koju će politiku provoditi.

Na optužbu da je neprijatelj državne i narodne vlasti te da je surađivao s ustaškom vlašću, Stepinac je odgovorio: „Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučist Simović u Beogradu, ili izdajnička, kako ju vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u šumi, ili ova u Zagrebu? Dapače, i godine 1943. i 1944., da li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945. Zar sam mogao slušati vas u šumi i ovdje njih u Zagrebu? Je li se uopće može dva gospodara služiti? To nije po katoličkom moralu ni po međunarodnom ni po općeljudskom pravu. Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945.!“

O svojim progoniteljima i Partiji rekao je sljedeće: „Konačno da kažem par riječi i o Komunističkoj partiji, stvarnom mojem optužitelju. Ako se misli, da smo mi zauzimali dosadašnji stav radi materijalnih stvari, krivo je, jer mi smo ostali čvrsti evo i nakon što nas se osiromašilo. Nismo protivni tome, da radnici dođu do većih prava u tvornicama, jer je to u duhu papinskih enciklika, niti što imamo protiv pravednih reforma, ali neka nam dozvole pristaše komunizma, ako je slobodno propovijedati i širiti materijalizam, da bude i nama pravo ispovijedati i propagirati naša načela. Katolici su za ta prava i umirali i umirat će. Ja završujem: Uz dobru volju se može doći do sporazumijevanja, no inicijativa je na današnjoj vlasti! Niti ja, niti episkopat nismo stranka za načelno sporazumijevanje, nego državna vlast i Sveta Stolica. A što se mene tiče i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna.“

Na napade na katoličku vjeru odgovarao je snažno i bez zadrške: „U školskim udžbenicima tvrdite, protivno svim dokazima povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za njega smo spremni umirati, a danas je nauka to, da On uopće nije postojao. Za Majku Božju, kaže se u knjigama, da je bila bludnica. A znadete li da je ona za pravoslavne i katolike najsvetiji pojam!“ Nadalje, svoje suđenje usporedio je s nacističkim procesima protiv Crkve za vrijeme Hitlera: „Kao što su mnogi procesi, koje je Hitler upriličio protiv Crkve, služili samo za njezinu proslavu, tako će i ovaj, jer Krist stoji iza Crkve.“ Nepokolebljivo im je rekao: „Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti.“

Stepinac je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora s prisilnim radom i na gubitak građanskih i političkih prava na 5 godina. Iz zatvora u Lepoglavi 1951. premješten je u kućni pritvor u župnu kuću u Krašiću gdje je i umro 1960. godine.