Branimir Janković u obrani neobranjivog udžbenika Miljenka Hajdarovića (1. dio)

Docent sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, povjesničar Branimir Janković prvi je stao u obranu nestručnog i manipulativnog udžbenika prof. Miljenka Hajdarovića „Zašto je povijest važna?“. Nakon što je Narod.hr javnosti iznio priču o spomenutom udžbeniku i potom objavio recenziju i komentare dr. Ante Nazora, ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, udžbenik je u konačnici povuklo Ministarstvo znanosti i obrazovanja nakon negativnih ocjena recenzenata Agencije za odgoj i obrazovanje. Hajdarović je to protumačio kao „zabranu“ udžbenika, a Janković je medijima dao usklik „Skandalozno!“ i tako je krenula medijska kampanja protiv dr. Željke Markić, osnivačice portala Narod.hr koji se usudio dirnuti u sporni povijesni udžbenik koji se koristi u javnim školama.

Nazor i Janković nedavno su gostovali na Hrvatskom radiju u emisiji „Dnevni ritam“ u kojemu su izložili svoje argumente oko sadržaja i načina na koji je udžbenik koncipiran. Recimo samo da je dr. Nazor iznio argumente, dok je dr. Janković zastupao tezu o „zabrani“ udžbenika i tobožnjem „pravu“ povjesničara da djeci u državnim školama preko udžbenika iznose „različite“ poglede na povijest. Novinarka je na kraju emisije izrazila žaljenje što je udžbenik povučen, protiveći se „zabranjivanju knjiga“, čime je u prvom redu pokazala koliko je profesionalna u svom poslu, a takvom izjavom demonstrirala je i kako ne razumije meritum stvari i stvarne razloge povlačenja udžbenika.

Na svom X profilu Hajdarović je objavio Jankovićevu obranu spornog udžbenika na stranicama portala „Historiografija.hr“. S obzirom da je Janković napisao opsežnu apologetiku dokazano nestručnog i na mnogim mjestima faktografski netočnog udžbenika povijesti za 4. razred gimnazije, u više dijelova analizirat ćemo najzanimljivije dokaze „obrane“.

Pod naslovom „Iza pozivanja na 'činjenice' i 'greške' stoje brojne imputacije i neskriveni interpretativni zahtjevi“ Janković započinje svoju argumentaciju u korist narativa – udžbenik je zabranjen pod pritiskom Željke Markić i „državnog“ povjesničara Ante Nazora. Sami naslov sugerira kako su kritičari Hajdarovićevog udžbenika prvenstveno reagirali iz ideoloških razloga, a ne zabrinutosti za neistine i pogrešne narative koji se učenicima serviraju kroz sugestivna pitanja i neprecizno posložena poglavlja čiji se naslovi ne poklapaju sa sadržajem. Nadalje, stavljanjem riječi „činjenice“ i „greške“ u navodnike, Janković očito zastupa tezu da grešaka i netočnih informacija u udžbeniku nema, ili ako ih ima, riječ je o tipfelerima ili nenamjernim pogreškama. Ukratko, kada dr. Nazor kao jedan od najvećih autoriteta za Domovinski rat u hrvatskoj historiografiji, moramo naglasiti i čovjek koji nije uključen u politički život, iznosi činjenicu za činjenicom i ukazuje na manipulacije s izvorima ili korištenje problematičnih izvora, zapravo napada same autore iz ideoloških razloga, smatra Janković. U emisiji HRT-a Janković ga je optužio i da time želi svoj udžbenik „progurati“ u škole, što je očiti motiv za reakciju i recenziju na portalu Narod.hr.

Svoju stručnu analizu slučaja Markić – Nazor vs. Hajdarović, Janković započinje s pitanjem „Kako vidjeti onog čega nema? Logika nacionalne pedagogije“. Opet, Janković se ne može suzdržati od promicanja pogrešnog narativa kako je ovdje riječ isključivo o ideološkom obračunu protiv Hajdarovića i drugih autora. Zatim, Janković ovdje suprotstavlja takozvane „slobodne“ povjesničare otvorenog uma koji promišljaju dublje i šire od „nacionalnih“ povjesničara koji, kako je to jednom prilikom napisao Tvrtko Jakovina, njeguju mitove i nacionalizam kao političku religiju.

Već u prvoj rečenici Janković izražava svoj šok i zgražanje nad „zabranom“ udžbenika. Piše kako je udžbenik već ranije odobren od strane Ministarstva i tom logikom on je legitiman i neosporiv. Misli li Janković da su svi procesi i procedure unutar državnog aparata besprijekorni i uvijek savršeno provedeni? Jedan od recenzenata udžbenika javno je rekao kako nije imao vremena proučiti sadržaj, braneći se od prozivki za propuste i nemar prilikom davanja konačne ocjene. Stoga, logika kako se nešto ne može povući nakon što je prošlo kroz proceduru države nikako ne stoji. Janković bi trebao znati da su preispitivanje ili revizija postojećih saznanja dio i povijesne struke. Osim kada je u pitanju udžbenik za koji si osobno vezan?

„Zabrana“ Hajdarovićevog udžbenika korak je „unazad“, smatra Janković, iako bi mnogi rekli da je to korak „naprijed“ jer autorima pruža priliku za popravak, učenje i nova saznanja o razdobljima povijesti u kojima su „fušali“ pišući udžbenik. Nakon toga, Janković nas podsjeća na svoju prvu reakciju na „zabranu“ udžbenika u kojoj je govorio o „sprečavanju drugačijih pogleda na očito strogo propisana tumačenja Domovinskog rata i nekih drugih tema iz hrvatske povijesti“. Što je problematično u ovoj izjavi? Prvo, učionica nije mjesto za znanstvene rasprave i „pluralizam“ raznih tumačenja Domovinskog rata i drugih tema iz hrvatske povijesti. I drugo, u školskim udžbenicima završava sadržaj koji je znanstveno dokazan i provjeren, te odobren od Ministarstva. Takva su pravila u državnom školstvu i svaki je profesor obvezan držati se nastavnog sadržaja i kurikula. Kako bi izgledala nastava povijesti u kojoj bi bilo moguće da profesor u 4. A. govori o Domovinskom ratu kao velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, a hodnik niže drugi profesor u 4. B. djeci priča o građanskom ratu u Jugoslaviji 1990-ih?

„Proglašavanje određenih tumačenja povijesti praktički nepodobnim i time sprečavanje pluralizma pogleda na društvene kontroverze ne samo da je protivno povijesnoj znanosti nego i demokratskom društvu“, podsjeća Janković na svoju prvotnu reakciju na tzv. zabranu udžbenika. Ovdje Janković ponavlja istu grešku smatrajući da je škola mjesto za „razna tumačenja“ povijesti. Zatim, ponovno pokazuje nerazumijevanje ili neprihvaćanje razloga zašto je Hajdarovićev udžbenik povučen. Kritike upućene autorima ne idu u smjeru: „Ne sviđa nam se vaš pogled“, nego je riječ o ukazivanju na činjenične pogreške i pogrešne narative koji nemaju utemeljenja u povijesnim istraživanjima i primarnim izvorima na kojima se ona temelje. Na kraju, treba reći da se povijesna znanost ne bavi „pluralizmom pogleda na društvene kontroverze“, već istraživanjem izvora i dolaženjem do istine o događajima iz prošlosti. Što se tiče napada na demokratsko društvo „zabranjivanjem“ Hajdarovićeva udžbenika, riječ je o neutemeljenoj konstrukciji, s obzirom da demokracija u znanosti i visokom obrazovanju ne igra veliku ulogu. Ne odlučuje većina je li nešto stručno, kvalitetno i u krajnju ruku istinito.

Ovaj dio analize završit ćemo s Jankovićevom tezom da je udžbenik povučen zbog pritiska političara i medijskih kritika, u prvom redu tekstova s portala Narod.hr. Iz političke sfere o udžbeniku se oglasila Marijana Petir, za koju se vjerojatno svi možemo složiti da nema veliki utjecaj na vlast i Ministarstvo. A znadete li tko sigurno nema utjecaja na vlast? Željka Markić i njezin portal koji je često u manjini kada piše o nekim „kontroverznim“ temama. Novinari sa portala Narod.hr bavili su se svojom profesijom, u ovom slučaju istraživačkim novinarstvom. U njihov fokus dospio je udžbenik koji se koristi u školama, a prepun je pogrešaka i učenike navodi na pogrešne zaključke, i stoga su za mišljenje zatražili stručnjaka – dr. Nazora. Vijest se proširila i zaintrigirala širu povijesnu struku koja više nije mogla ignorirati o kakvom je sadržaju riječ. Uključilo se i Ministarstvo koje je udžbenik podvrgnulo reviziji i novim recenzijama koje su pokazale da mu nije mjesto u nastavi povijesti u školama. Kada bi bila riječ o odlično sastavljenom udžbeniku koji zadovoljava kriterije, prošao bi provjeru i ostao bi u upotrebi. Zanimljivo, Janković i Hajdarović tvrde da je udžbenik kvalitetan i stručan jer ga je odobrilo Ministarstvo, a kada ga to isto Ministarstvo dodatno provjeri i uoči nedostatke koje su promakle recenzentima, onda je riječ o političkom motivu.

Prije nego što će se „uhvatiti u koštac“ s kritikama Ante Nazora i njegovih kolega, Janković je čitateljima dao do znanja što misli o suprotnoj strani koja se usudila kritizirati rad Hajdarovića, Ristića i Torbice. Prema njemu, riječ je o državnim povjesničarima koji se čvrsto drže „nacionalno poželjnih interpretacija“. Kako to izgleda kada se suoče povjesničari „nacionalisti“ i povjesničari „pluralisti“, čitajte u narednim nastavcima.