Branimir Janković u obrani neobranjivog udžbenika Miljenka Hajdarovića – Eugen Jakovčić, „Oluja“ i ubijena djeca (5. dio)

U pretposljednjem dijelu analize apologetike povučenog udžbenika Miljenka Hajdarovića dotičemo se aktivista civilnih udruga i udruge „Documenta“ Eugena Jakovčića čiji je „povijesni“ izvor za „Oluju“ podigao mnogo prašine među kritičarima spornog udžbenika. Jakovčić i „Documenta“ ni u kom smislu nisu relevantni izvori niti autoriteti za pisanje gimnazijskog udžbenika povijesti. Riječ je o političkom aktivistu i udruzi koja odbija prihvatiti činjenicu da se 1991. dogodila agresija na Hrvatsku, potpomognuta srpskih pobunjenicima, odnosno teroristima u Republici Hrvatskoj. Jakovčić kao glasnogovornik Srpskog narodnog vijeća ne može poučavati djecu o Domovinskom ratu, a pogotovo o „Oluji“ koju pogrešno karakterizira kao zločinačku akciju u kojoj su hrvatske snage počinile etničko čišćenje i masovno paljenje srpskih kuća popraćeno brojnim zločinima nad civilima. O opravdanosti pokrenute operacije i naporima hrvatske politike i diplomacije da se do rješenja dođe mirnim putem, Jakovčić nikada ne govori.

Dr. Ante Nazor upućuje prigovor na tekst Eugena Jakovčića pod naslovom „Izvještaj o VRA Oluja“ u kojem autor navodi mit o zapaljenih 22 000 srpskih kuća, što je već odavno dokazana manipulacija i pogrešan podatak. Riječ je o evidentiranim kućama u tadašnjem „Sektoru Jug“, a ne o zapaljenim i uništenim kućama usred vojnih djelovanja ili osvete dijela hrvatskih snaga za vrijeme ili nakon operacije. Jakovčić pogrešno navodi i da su hrvatske snage ubile najmanje 410 civila, što nije prihvaćeno niti na sudu u Haagu. Ne postoje dokazi niti su točno utvrđene okolnosti stradanja svih civila, stoga se taj podatak ne može navoditi kao nepobitna činjenica. Takvi pogrešni podatci, koje je hrvatska historiografija odbacila nakon provedenih istraživanja, objavljeni su u knjizi Hrvatskog helsinškog odbora „Vojna operacija „Oluja“ i poslije – izvještaj“ iz 2001. godine.

Janković odgovara na kritiku braneći se da su se autori udžbenika koristili objavljenim publikacijama za raspravu s učenicima, što je u potpunosti legitimno. Tom logikom, sve što je izašlo iz tiskare je legitimno zato što postoji i stoga može biti u udžbeniku povijesti, bez obzira tko piše, zašto piše i na temelju kojih podataka. Na navedenu publikaciju referiraju se i drugi autori, nastavlja Janković sa svojom promašenom logikom. To što netko ponavlja istu grešku i služi se pogrešnim podatcima, ne opravdava autore udžbenika. Umjesto što su posegnuli za podatcima i narativima parapolitičke udruge „Documenta“, autori su mogli, barem za usporedbu, potražiti izvore i istraživanja iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Riječ je o instituciji koja nije osnovana jučer i ne postoji povjesničar koji nije upoznat s njezinim radom. Zatim, Janković prigovora i na broj ubijenih civila i sam zaključuje kako nema sigurnih dokaza i istraživanja o točnoj brojci i načinu na koji su ti ljudi stradali, ali bi on to svejedno koristio u nastavi povijesti. Nazoru prigovara da nije rekao radi li se o točnoj brojci, je li ih bilo više ili manje, ali bi to dao djeci na razmatranje koja bi možda sama došla do točnih podataka i okolnosti stradanja civila?!

Na kraju, pitanje ubijene djece u Domovinskom ratu. Autori udžbenika naveli su primjer ubijene djevojčice Aleksandre Zec i njezinih roditelja u Zagrebu u prosincu 1991. godine. Nazor sasvim legitimno prigovara kako su u poglavlju „Posljedice rata“ istaknute dječje i civilne žrtve za koje su odgovorne hrvatske snage, iako su za većinu ubijene djece u Domovinskom ratu odgovorne srpske snage. Nazor je pobrojao i još ubijenih srpskih obitelji i djece o kojima javnost ništa ne zna. Treba napomenuti i da je slučaj Zec zločin u ratu, a ne ratni zločin. Sam inspektor policije u Zagrebu koji je bio zadužen za taj slučaj, ujedno i Srbin, odbacio je pogrešan narativ kako se radi o ratnom zločinu i nekakvoj sustavnoj politici države da ubija Srbe u glavnom gradu. Riječ je o slučaju povezanom s kriminalom i korupcijom u kojemu je malena Aleksandra ubijena kao svjedok. Unatoč tome, Jakovčić, „Documenta“ i njima bliski potenciraju priču da je riječ o zločinu iz mržnje prema Srbima i osveti za hrvatske ratne žrtve. Posebnog odgovora Jankovića na Nazorov prigovor nije bilo, ali treba istaknuti kako je rekao da je riječ o osjetljivoj temi i da se tom problemu u udžbeniku moglo drugačije pristupiti. Ovdje se jednostavno ne može pobjeći od činjenice da autori udžbenika koriste slučaj Zec isključivo u ideološke svrhe. U suprotnom, gimnazijalci bi u udžbeniku pronašli i podatak o 402 ubijene hrvatske djece u Domovinskom ratu, od čega je najstrašniji zločin bio onaj u Slavonskom brodu 1992. godine.