Branimir Janković u obrani neobranjivog udžbenika Miljenka Hajdarovića – LGBT i Domovinski rat (3. dio)

Docent Janković utrošio je mnogo vremena na poduži tekst objavljen na portalu Historiografija.hr u kojem brani Hajdarovićev skandalozno loš udžbenik povijesti. Dosad smo obradili i prokazali već mnogo puta spominjani narativ o tzv. zabrani udžbenika u kojem Janković i autori povučenog udžbenika inzistiraju da se radi o „desničarskom“ i anti znanstvenom utjecaju na Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Zatim, pisali smo o dvije teme u kojima se očituje ideološka obojanost autora i namjerno manipuliranje s učenicima ne bi li ih naveli na pogrešne zaključke kako je Milka Planinc bila važna hrvatska političarka vrijedna divljenja, dok je Stepinac bio upitna ličnost, s moralne, političke i historiografske strane.

Nakon što je „obranio“ Milku i dodatno pojasnio stav autora udžbenika kako je Stepinac kontroverzna osoba hrvatske povijesti, Janković je odgovorio na prigovor kritičara o uvrštavanju LGBT tema, prava na pobačaj i feminizma u udžbenik povijesti. Uz to, autorima je prigovoreno što nisu govorili o masovnim i ilegalnim migracijama te demografskom slomu Europe u kontekstu razmatranja što nam donosi budućnost. Janković nije ni pokušao obraniti činjenicu da se pobačaj, feminizam i LGBT ideologija nalaze u udžbeniku, već je kritičare optužio da je njihov prigovor isključivo ideološki jer su za njih teme migracija i demografskog sloma Europe bitna pitanja. Dodao je i kako su kritičari mogli spomenuti kulturu otkazivanja, no onda bi njihov prigovor bio promašen s obzirom na činjenicu da je Hajdarovićev udžbenik „otkazan“, odnosno „zabranjen“. Janković izvodi krivi zaključak kako su „desničari“ ti koji „otkazuju“ slobodoumne povjesničare koji su napisali sasvim dobar udžbenik koji se ne sviđa suprotnoj strani iz isključivo ideoloških razloga, a ne zbog faktografskih pogrešaka, manipulacija, sugestivnosti prema učenicima i političkih podvala moderne ljevice.

Nakon što ništa konkretno nije rekao o LGBT temama u udžbeniku povijesti, Janković je uskočio u ring s dr. Nazorom oko teme Domovinskog rata. Ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata uputio je prigovor što se „balvan revolucija“ nije precizirala kao „oružana“ pobuna, a ne samo kao pobuna srpskog stanovništva protiv legalne hrvatske vlasti. Janković odgovara da tako piše i na „Hrvatskoj enciklopediji“. Nazoru odgovara da se vodi „logikom nacionalne pedagogije“ aludirajući time da je „nacionalni“ i „desni“ povjesničar. Zatim, Nazor je prigovorio i na dio sadržaja koji govori o oduzimanju oružja hrvatskoj Teritorijalnoj obrani u svinju 1990. godine. U udžbeniku piše kako je JNA „ispraznila“ hrvatska skladišta oružja, što je podložno raznim tumačenjima. „Eufemizam isprazniti“, piše Nazor, „u ovom slučaju zamagljuje činjenicu da se radi o otuđivanju naoružanja hrvatske Teritorijalne obrane“. Na niz Nazorovih primjera kako su autori nestručni po pitanju razdoblja Domovinskog rata, Janković se brani kako Nazor pokušava propisati glagole, imenice i podatke koji se moraju koristiti u pisanju povijesti Domovinskog rata. Možda Nazor ne bi imao toliko primjedaba da su autori udžbenika koristili radove hrvatskih povjesničara koji su doktorirali na Domovinskom ratu i pišu znanstvene radove na tu temu, umjesto da su koristili „izvore“ iz parapolitičke udruge „Documenta“.

Na prigovor Nazora kako se poglavlje u kojemu se iznosi stvaranje Republike Hrvatske i Domovinski rat naziva „Hrvatska u drugoj Jugoslaviji“, Janković odgovara kako je riječ o tehničkoj grešci, a ne namjerama autora koji su željeli pogrešno prikazati proces stvaranja hrvatske države i razdoblje Domovinskog rata. Jankoviću je tu vrlo teško povjerovati s obzirom na ideološku obojanost autora i izvore koje su koristili za ovaj dio hrvatske povijesti.

O ratu i prilikama u Bosni i Hercegovini Janković je pokazao nerazumijevanje i nestručnost kao i sami autori udžbenika. Na Nazorov prigovor kako su prostor Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine jedinstvo ratište i kako je to trebalo istaknuti u udžbeniku, Janković odgovara kako je pitanje odnosa Hrvatske prema BiH za vrijeme rata „tabu“ tema podložna raznim interpretacijama i odlukama Haaškog suda. Opet je prigovorio Nazoru da pokušava nametnuti što točno treba pisati u udžbeniku. Nazor je između ostalog napomenuo kako su Hrvati autohton narod u BiH i osnivanje Herceg-Bosne se ne može promatrati na isti način kao i osnivanje Republike Srpske. Također, piše Nazor, Hrvatska vojska imala je pravo djelovati u BiH jer su sa njenog teritorija kretale snage koje su napadale Hrvatsku 1991. Prilično važne činjenice za shvatiti hrvatsku ulogu u ratu u BiH, no za Jankovića to su tek neke od interpretacija, a na svakome nastavniku povijesti je da sam odluči što će prezentirati učenicima. Možda tezu o agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu?

Dakle, da zaključimo ovaj pregled Jankovićeve obrane neobranjivog udžbenika povijesti Miljenka Hajdarovića, po pitanju prisutnosti LGBT-a i ostalih ljevičarskih dogmi u udžbeniku nije imamo nikakav odgovor već je samo napao drugu stranu da bi oni u svom udžbeniku stavili teme koje su za njih prioritet. Pišući o prigovorima dr. Nazora na tekst o Domovinskom ratu, Jankovićeva obrana temeljila se na optužbama da Nazor nastupa iz pozicije predrasude da su autori anacionalni i projugoslavenski orijentirani. Stoga, Nazor u svakoj riječi, imenici i glagolu vidi iskrivljavanje povijesti Domovinskog rata u Hrvatskoj. Janković nije detektirao očitu nestručnost autora i njihovo korištenje svih mogućih izvora osim onih relevantnih i znanstveno utemeljenih. Ne samo što su autori nestručni, i sam Janković je u ovoj apologetici koja govori o Domovinskom ratu pokazao duboko nepoznavanje materije o kojoj piše.