Branimir Janković u obrani neobranjivog udžbenika Miljenka Hajdarovića – Milka Planinc i Alojzije Stepinac (2. dio)

U prvom dijelu opsežne apologetike sjajnog i stručnog udžbenika povijesti prof. Miljenka Hajdarovića, Janković je pisao o već poznatom narativu kako je udžbenik zabranjen zbog ideoloških neslaganja sa sadržajem od strane „državnih“ i „nacionalnih“ povjesničara, te zbog medijskog pritiska moćne Željke Markić i njenog portala na vlast u Hrvatskoj, odnosno na Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Iznijevši Miljenkovu obranu, Janković se upustio u pobijanje argumenata kritičara udžbenika, u velikoj mjeri onih dr. Ante Nazora. Ukratko, da najavimo što Janković ovdje brani: Milka Planinc je bila snažna žena, a Stepinac upitan lik sumnjivih političkih i moralnih prosudbi.

Idemo redom, prvi prigovor koji Janković navodi odnosi se na Milku Planinc čija je slika postavljena odmah ispod poglavlja „Stvaranje Republike Hrvatske“. Prikazana je afirmativno, kao „željezna lady“ i prva premijerka neke od socijalističkih država. Što kaže Janković na ovu kritiku očite manipulacije i navođenja učenika na pogrešne zaključke kako je Milka svehrvatski uzor i „prva žena“ u nečemu. Janković se pravda kako poglavlje počinje s 1980. godinom i smrću Josipa Broza Tita, a u tom periodu važni su bili i Milka Planinc i Ante Marković. Jesu, bili su važne figure u tom razdoblju, Branimire, ali nisu ništa pridonijeli u stvaranju Republike Hrvatske.

Spominjanje informacije da su mnogi Milku nazivali „željeznom lady“ Janković smatra pukom činjenicom, te se pita kako to može nekome smetati. Također, informacija o „prvoj premijerki“ preuzeta je s „Hrvatske enciklopedije“, tvrdi Janković. Ono što Jankoviću nije jasno ili se pravi da mu nije jasno jest činjenica da ovako složeno poglavlje i sadržaj teksta učenike navode na kriva tumačenja i pogrešne zaključke.

Nadalje, Milka Planinc za modernu i demokratsku hrvatsku državu nije i ne može biti „željezna lady“. Što će učenici zaključiti kada vide takav opis i odmah iznad njenog lika – „Stvaranje Republike Hrvatske“? Hoćemo li se zbilja praviti da je sve to slučajno? Na kraju, činjenica da je „Hrvatska enciklopedija“ Milku opisala kao prvu ženu premijerku neke socijalističke države apsolutno je nebitna činjenica za razumijevanje ovoga dijela hrvatske povijesti i nepotrebno opterećuje učenike s nevažnom faktografijom. Adolf Hitler bio je relativno dobar slikar, ali u udžbenicima ne stoji kako je slikarski umjetnik Hitler 1938. pripojio Austriju Trećem Reichu.

Prigovor broj 2 – Alojzije Stepinac, odnosi se na sljedeći tekst: „Županijski sud u Zagrebu 2016. g. poništio je presudu Stepincu. Presuda je poništena zbog nepravedno provedenoga ili montiranog postupka, no to ne znači da je rehabilitiran“. Janković  se pravda kako kritičari nisu pitali radi li se o političkoj, moralnoj ili historiografskoj rehabilitaciji. U kojoj godini živi Janković? 1989.? Je li se zapitao što će učenici zaključiti iz ovako konstruiranog teksta? Zašto se autor osjeća pozvanim naglasiti da to što je presuda poništena zbog montiranog postupka ne znači da je Stepinac politički, moralno i historiografski rehabilitiran? Više je nego očita namjera Stepinca prikazati kao osobu upitnog morala i sumnjivog ponašanja za vrijeme Drugog svjetskog rata. Alojzije Stepinac, proučavan u hrvatskoj historiografiji gotovo jednako kao Tito i Pavelić, ako ne i više, pokazao se kao moralna veličina i velikan hrvatske povijesti. Ne postoje nikakvi povijesni dokazi koji bi dovodili u pitanje Stepinčevu nevinost. Sve optužbe iznesene protiv njega na montiranom postupku istražili su i pobili znanstvenici poput dr. sc. Miroslava Akmadže, dr. sc. Esther Gitman, dr. sc. Maria Keve i mnogih drugih.

Treba napomenuti da se spomenuti povjesničari nisu bavili Stepincem kao čovjekom kojeg treba opravdati pred svijetom, već su istraživali desetke tisuća dokumenata koji su posvjedočili kako je Stepinac spašavao Židove, Srbe i sve ugrožene od nacističkog i ustaškog režima. Suprotstavljao se i Hitleru, i Paveliću, i Mussoliniju, i Titu, branio je interese Crkve i dostojanstvo ljudskog života, pravo hrvatskog naroda na državu, no izgleda da ništa od toga nije bitno jer su Janković i Hajdarović arbitri morala i ispravne politike.

Janković ovdje navodi i kako udžbenik povijesti ne bi trebao voditi računa o osjećajima učenika koji su vjernici, kao da to ima veze sa pogrešnom slikom koja se o Stepincu servira djeci na nastavi povijesti. Ujedno se Janković i pita što sa djecom drugih vjera? Insinuira li da bi se o Stepincu trebalo govoriti u negativnom kontekstu ili ignorirati njegovu povijesnu i moralnu veličinu zbog vjerskih osjećaja pravoslavnih učenika? Nije li upravo rekao da udžbenici o tome ne trebaju voditi računa?!

Većina Jankovićeva odgovora na ovu kritiku bavi se napadima na njega i Hajdarovića u desno orijentiranim medijima zbog tvrdnje da Stepinac nije rehabilitiran, očito u nedostatku argumenata kako je Stepinac bio ono što su mu komunisti stavljali na teret. Pravih i čvrstih argumenata na ovu kritiku Janković nema. Nije se potrudio niti iznijeti barem jednu kritiku sa historiografskog stajališta o liku i djelu zagrebačkog nadbiskupa.

Ono što je zasad Janković pokazao jest kako su Hajdarović i drugi autori povučenog udžbenika majstori manipulacije koji ujedno i ne znaju smisleno posložiti naslove poglavlja i istaknuti važnu faktografiju o događajima i osobama o kojima se piše. Kada to netko primijeti, Janković ga proziva za preuveličavanje i konstruiranje lažnih namjera autora. Kako netko može vidjeti ideologiju u konstataciji da je Milka „željezna lady“, a Stepinac nije rehabilitiran, već mu je samo poništen montirani postupak, pita se Janković?