Branimir Janković u obrani neobranjivog udžbenika Miljenka Hajdarovića – Stepinac, Tuđman i NDH (4. dio)

Dolazimo i do četvrtog dijela Jankovićeve obrane prof. Miljenka Hajdarovića pred sudom povijesne istine i dosad nismo naišli niti na jedan snažan argument docenta Jankovića kojim pobija kritike struke oko spornog i, ponavljamo, povučenog udžbenika za povijest 4. razreda gimnazije pod naslovom „Zašto je povijest važna?“. Janković uporno negira bilo kakvu ideološku obojanost autora udžbenika, ali inzistira da su Hajdarovićevi kritičari pobornici tzv. „državne“ povijesti i „nacionalne pedagogije“. Na jedinom mjestu gdje nije skrivao svoj ljevičarski aktivizam u povijesnoj struci je pitanje Alojzija Stepinca u kojemu je Janković izravno i bez zadrške rekao kako je upitna Stepinčeva moralna, politička i historiografska rehabilitacija.

Time dolazimo i do sljedećeg prigovora na sadržaj udžbenika i Jankovićevu ponovnu apologetiku kako se radi o nametanju propisanih rečenica i činjenica koje se moraju koristiti u svakom udžbeniku. Hajdarovićevi kritičari ukazali su na sliku Stepinca s Antom Pavelićem i istaknuli nadbiskupov govor o uspostavi hrvatske države. Učenicima nije objašnjeno da Stepinac nije podržavao ustašku vlast i da je Crkva djelovala na isti način i za vrijeme NDH i za vrijeme Jugoslavije. Osuđivala je progone i zločine i jednog i drugog režima, pokušavala je u najboljoj namjeri surađivati s oba režima u spašavanju života i uređivanju odnosa između Crkve i države. Ovdje se stječe dojam kako je Stepinac bio „suradnik okupatora“, a kao krimen mu se navodi i pozdravni govor o osnutku Nezavisne države Hrvatske. Može li se ikome uzeti za grijeh tko je 10. travnja 1941. doživio slom Jugoslavije i osnutak kakve takve države koja se zvala Hrvatskom? Na događaje iz tog razdoblja pogrešno je gledati iz današnje perspektive na način da je hrvatski narod u startu trebao odbaciti tu hrvatsku državu. Iz Jankovićeve perspektive, Stepinac je očito trebao napustiti Kaptol i otići do prve šume jer jedna je ispravna strana u Drugom svjetskom ratu, ona komunistička koja je nad hrvatskim narodom 1945. počinila najmasovniji pokolj u njegovoj povijesti, kada ga je „oslobađala“ od diktature fašizma.

Uz pozdravni govor o osnutku NDH, kritičari kažu kako se mogao kao povijesni izvor uvrstiti i govor Stepinca iz 1942. godine u kojem osuđuje zločine nad svim nehrvatskim narodima u NDH i zagovara jednakost i ljudsko dostojanstvo svih ljudi. Jedan je to od najpoznatijih Stepinčevih govora izrečenih na propovijedi na blagdan Krista Kralja 25. listopada 1942. godine, no on se nikako ne uklapa u narativ koji Stepinca svrstava uz bok Paveliću.

Kritika vrlo dobru ukazuje na mogućnost uvrštavanja i slike Stepinca i Bakarića iz 1945. koji bi učenicima ukazao na činjenicu da Crkva nije vlast u državi i da u datom trenutku prihvaća činjenično stanje i nastoji iz toga izvući najbolje što može za svoje vjernike. Janković odgovara kako bi se usporedbom slika Stepinca i Pavelića sa onom Stepinca i Bakarića izjednačili ustaški diktator i prvi čovjek komunističkog diktatora u Hrvatskoj. Ne bi išlo, govori Janković, ipak je Pavelić mnogo veće zlo od Bakarića. Ako je Bakarić za Jankovića uopće i bio problematična osoba upitnih moralni i političkih uvjerenja, kao što je to bio Stepinac?

Drugi prigovor odnosi se na Tuđmanov govor iz veljače 1990. na Prvom općem saboru HDZ-a u kojem je budući predsjednik govorio o povijesnoj želji hrvatskog naroda za vlastitom državom, što se između ostalog očitovalo i u travnju 1941. kada je srušena Jugoslavija, a Hrvati su pozdravili osnutak NDH. Govor nije cjelovit i ne sadrži dio u kojem Tuđman odbacuje ustaški režim i jamči sva prava i slobode nacionalnim manjinama. Autori udžbenika ovdje sugestivno djeci postavljaju pitanje koji dio govora bi mogao kod Srba izazvati osjećaj ugroženosti. Opet, sugestivnost pitanja i djelomičnost povijesnog izvora kod Jankovića ne znače da su autori imali namjeru prikazati Tuđmana kao blažu verziju Pavelića, a srpsku pobunu legitimirati zbog postojanja NDH za vrijeme Drugog svjetskog rata. Janković ovaj prigovor odmah napada kao „ekskluzivnu hrvatsku nacionalnu interpretaciju“, što je argument koji docent sa Filozofskog često koristi kada se susretne s legitimnom kritikom kako se povijesni izvor ne može djelomično i nepotpuno prikazivati učenicima, a potom od njih tražiti unaprijed pripremljene zaključke. Na kraju Janković kaže kako se i ovdje nalazimo na „interpretativnom terenu“.

Hajdarovićev odvjetnik i u ovim pitanjima nastavlja zastupati tezu u koju nitko ne vjeruje, a to je objektivnost i nepristranost autora udžbenika u prikazivanju hrvatske povijesti 20. stoljeća. Sva pitanja su legitimna i sve perspektive su jednako vrijedne, a činjenice su u drugom planu. „Nacionalni“ povjesničari nastoje zatirati „slobodoumne“ povjesničare koji kod učenika žele probuditi kritičku misao i ništa više od toga. Vjerujte Jankoviću na riječ, autori udžbenika nisu lijevi ideolozi, bez obzira što se koriste izvorima „Documente“, te manipulacijom slikama i nepotpunim povijesnim izvorima sugeriraju da su Stepinac i Tuđman bili dio jedno te iste ustaške politike u Drugom svjetskom i Domovinskom ratu.