Branimir Janković u obrani neobranjivog udžbenika Miljenka Hajdarovića – Zaključak (6. dio.)

U posljednjem dijelu velike apologetike nestručnog i povijesnim manipulacijama prožetog udžbenika povijesti Miljenka Hajdarovića, Vedrana Ristića i Nikice Torbice donosimo Jankovićeve završne riječi pred sudom povijesne istine. U zaključnom prigovoru dr. Nazor, nakon nabrajanja niza primjera faktografskih grešaka, manipulacija s povijesnim izvorima, ukazivanja na sugestivna pitanja učenicima i namjerno prezentiranih nepotpunih izvora, piše kako u udžbeniku ima još primjera ideologiziranosti autora. Janković na to odgovara da on ideologiju nije nigdje vidio, već se radi o paranoji određenih povjesničara na desnom političkom spektru koji u svemu vide urotu protiv hrvatske povijesne istine. U završnom prigovoru Janković slavodobitno potvrđuje svoju tezu kako u udžbeniku nema ništa vrijedno povlačenja iz nastave povijesti. Kritike upućene autorima samo negiraju „povijesni pluralizam“ i slobodu „različitih interpretacija povijesti“.

U svom posljednjem „Zaključnom protuodgovoru“ docent Janković kaže kako je iz svega navedenog vidljivo kako je udžbenik problematičan jedino „nacionalnim“ povjesničarima koji žele izbaciti sve iz nastave povijesti što ne ide u prilog „nacionalnim junacima i dominantnoj hrvatskoj politici“. Nazor se, prema Jankovićevom sudu, skrivao iza „činjenica“ i „grešaka“ kako bi nametao svoje glagole, imenice, interpretacije i formulacije za koje on sam smatra da idu u prilog službenoj povijesti i politici. Nazorovi zahtjevi su „apsurdni“, reče Janković i tako pobije sve iznesene argumente protiv sadržaja udžbenika.

Janković se pita kako se takvim stavom uopće može imati pluralizam udžbenika, ne razumjevši da je upravo to problem. Što znači pluralizam udžbenika povijesti? Jesu li to različiti udžbenici povijesti različitih autora ili udžbenici povijesti koji imaju dijametralno suprotne interpretacije povijesti 20. stoljeća? Može li jedan udžbenik povijesti u državnoj školi pisati o „Oluji“ kao kruni svih operacija Hrvatske vojske i pobjedi u Domovinskom ratu, a drugi o zločinačkom karakteru operacije koja je prouzročila etničko čišćenje i paljenje srpskih kuća? Je li pluralizam povijesti kada Eugen Jakovčić, aktivist parapolitičke udruge koji blati Hrvatsku svakog 5. kolovoza u medijima, djeci objašnjava što je za Hrvatsku značila „Oluja“? Nastavni sadržaj propisan je kurikulom povijesti i svi se autori toga moraju pridržati, kao i svih uputa nadležnog ministarstva jer su škole javne i državne, a ne privatne akademije docenta Jankovića i profesora Tvrtka Jakovine.

Upravo bi jedan udžbenik povijesti, pisan od strane stručnjaka i znanstvenika iz svih polja povijesti i iz svih znanstvenih institucija bio rješenje. U njemu mogu sudjelovati jednako i Janković i Nazor. Međutim, iz ovoga teksta vidjeli smo da su jednoj strani „činjenice i greške“ sekundarni problem. Takozvani „povijesni pluralizam“ i „slobodna interpretacija“ neotuđivo su pravo svakog nastavnika i stoga djeca mogu slušati o Titu kao velikom državniku, osloboditelju i heroju NOB-a koji se možda negdje malo zanio u svojoj „autoritarnosti“. Bi li Janković, Klasić i Jakovina tom logikom prešutjeli neki udžbenik povijesti koji bi o Paveliću govorio kako je bio veliki hrvatski revolucionar koji je srušio Jugoslaviju i oslobodio Hrvate od srpske krune? Udžbenik koji bi pisao o jasenovačkom logoru suprotno od Goldsteinovih zadanih dogmi? Što bi Jakovina rekao da u udžbeniku povijesti pročita nešto o vojnim uspjesima Jure Francetića i Crne legije u borbi s četnicima?

U zaključku Janković ponovno pogrešno tvrdi kako je učionica mjesto gdje se o povijesti može debatirati i predstavljati razne interpretacije djeci, kako god to nastavnik želi. Čemu onda kurikul? Čemu pisanje udžbenika koji od Ministarstva ima zadane smjernice? Udžbenici povijesti trebali bi sadržavati činjenice temeljene na povijesnim istraživanjima, a ne obratno, da se u učionici otkrivaju nove istine i interpretacije, naravno, uz „pomoć“ nastavnika povijesti koji ipak ima nešto više znanja od učenika. No to ne znači da u učionici ne smije biti rasprava i kritičkog promišljanja, da ne biste krivo shvatili. Primjerice, Milka Planinc kao „željezna lady“ – kada bi nastavnik pitao učenike što misle o njezinim velikim uspjesima i kako je zadužila demokratsku Hrvatsku, to ne bi bila rasprava nego sugestivno pitanje učenicima utemeljeno na ideologiziranosti o kojoj je govorio Nazor.

Nadalje, Janković pozornost sa sadržaja udžbenika skreće na kritičare, odnosno u prvom redu na Nazora kojemu zamjera da ima zamagljene „uske nacionalne naočale“. U redu je kada mi to radimo, ali vi ne možete, Jankovićevom logikom. Na kraju, Janković završava s monologom o dijalogu, raspravi i argumentima, svojoj volji za sudjelovanjem u budućim razgovorima, no ipak smatra da se udžbenik nije smio povući. Pazite, rekao je da je povučen, što se neće svidjeti prof. Hajdaroviću koji inzistira da mu je udžbenik zabranjen.

Između uvoda i zaključka docent Janković nije ni trebao odgovarati na kritike upućene na sadržaj i koncept udžbenika. Ne možemo reći, uz najbolju volju, da je dokazao kako je Nazor u krivu u barem jednom prigovoru. Sva njegova obrana Hajdarovićevog kapitalnog djela počiva na „povijesnom pluralizmu“ i slobodi interpretacije, što je vrlo slab argument kada vam netko ukaže na notornu činjenicu ili povijesnu neistinu koja se iznosi u udžbeniku. Također, Janković brani autore udžbenika i argumentom da to što su napisali piše i negdje drugdje, što je još slabiji protuargument od onog prvog. „Profesore, pročitao sam to tamo i tamo, nisam znao da je krivo i stoga mi morate priznati točan odgovor“, otprilike tako nekako.

Glavni protuodgovor Jankovića je prozivanje kritičara za nacionalnu ideologiju, što čini u uvodu i zaključku teksta i stoga ovu analizu zaključujemo ocjenom kako je Janković puno pisao, a ništa konkretno nije rekao. No, u duhu „povijesnog pluralizma“ možemo reći kako su svi pobijedili u ovoj raspravi oko povučenog, ne zabranjenog, udžbenika povijesti.