Hajdarović dobio odgovor iz Ministarstva, i dalje smatra da mu je udžbenik dobar i zabranjen

Prije tri tjedna autori povučenog udžbenika povijesti „Zašto je povijest važna?“ za četvrti razred gimnazije, poslali su pismo ministru Radovanu Fuchsu u kojem su zatražili detaljno pojašnjenje zašto im je udžbenik povučen, odnosno kako oni to vole prezentirati – „zabranjen“. Svima koji su uzeli udžbenik u ruke jasno je zašto je udžbenik povučen, već dva mjeseca pišu se rasprave i članci na temu pogrešaka, manipulacija izvorima i ideoloških narativa koji se nameću učenicima u spornom udžbeniku, ali izgleda da ništa od toga ne dolazi do Hajdarovića, Ristića i Torbice koji se odbijaju suočiti s prošlošću, da se poslužimo retorikom „Documente“, i prihvatiti da su napisali loš i nestručan udžbenik. Glavni Hajdarovićev odvjetnik docent Branimir Janković s Filozofskog fakulteta u Zagrebu urednik je portala Histriografija.hr na kojem je objavljen čitav niz recenzija i podužih članaka znanstvenika i nastavnika povijesti u kojima se ukazuje na nedostatke, greške, manipulativne narative, sugestivna pitanja učenicima, pogrešno postavljena poglavlja i slično. Trenutno, dr. sc. Filip Hameršak prednjači u svojoj opširnoj analizi čitavog udžbenika. Dosad je objavio tri dijela i izgleda da nema namjeru stati. U emisiji Hrvatskog radija „Povijesne kontroverze“ izjavio je kako udžbenik nikada nije trebao biti odobren, ne zato što ne voli Miljenka, Vekija i Nikicu, već zato što su napravili katastrofalan posao. Potičemo one koji ovo čitaju da na Jankovićevom portalu pronađu tekstove dr. Hameršaka.

Vratimo se Miljenku koji je na svom X profilu obavijestio javnost da mu je iz Ministarstva stiglo mišljenje više savjetnice „M. M.“ na temelju kojeg je udžbenik povučen. Profesor Miljenko, koji iz neobjašnjivog razloga želi djeci čitati iz homoseksualnih slikovnica, u duhu dijaloga i slobodnog izražavanja misli i kritika, onemogućio je komentiranje svoje objave i nije objavio tekst koji je stigao iz Ministarstva. Nadamo se da ćemo ga uskoro vidjeti jer Miljenkova ocjena mišljenja „M. M.“ zasigurno nije objektivna i ne otkriva nam ništa konkretno. Hajdarović piše: „Ja se kao autor i urednik ne mogu oteti dojmu da je prvo bilo rečeno 'mi ćemo to zabraniti, a ti probaj naći nešto'.“, a mi se ne možemo načuditi ovoj izjavi. Toliko toga je već „pronađeno“, mnogi su pisali o „nečemu“, ali Hajdarović je pokrio oči i uši, prihvaćajući samo odluku Ministarstva kojom mu je udžbenik odobren prije gotovo tri godine, bez obzira koliko postupak bio neprofesionalan, ubrzan i nevjerojatno slijep na očite metodičke i faktografske pogreške. Udžbenik je tada prošao bez ijedne primjedbe, a za Hajdarovića se rodila dogma koju ne može osporiti niti jedan doktor znanosti ili magistar povijesti.

U drugom dijelu objave koju smije komentirati samo Miljenko stoji sljedeće: „Barem da zadovoljimo formu i da neupućenima izgleda obrazloženo. Mi ćemo se kao autori očitovati, a prava je šteta što se izdavač nije borio za svoje izdanje. Nadam se da će struka i bliski struci nastaviti raspravu“. Kako bismo voljeli vidjeti da se i sam Miljenko uključi u javnu raspravu, umjesto da iz publike plješće svom odvjetničkom timu koji nastupa u medijima i piše promašene apologetike koje u širokom luku zaobilaze meritum stvari, a govore pretežno o izmišljenom narativu o zabrani udžbenika i zatiranju „pluralizma povijesne misli“. Nadalje, što više pokrivamo ovu temu Vedran i Nikica čine nam se kao mitska bića, Bigfoot i čudovište iz Loch Nessa hrvatske historiografije. Mnogi su uvjereni da postoje, no nitko ih još nije vidio. Hoćemo li doživjeti jednoga dana vidjeti svu trojicu kako brane svoj udžbenik od nasrtaja Željke Markić, portala Narod.hr, ravnatelja Centra Domovinskog rata Ante Nazora, Filipa Hameršaka i mnogih drugih čija mišljenja i ekspertizu Hajdarović ne priznaje jer se radi o nositeljima „ustašizacije društva“, kako je rekao za Pupovčeve „Novosti“ kojima treba ukinuti financiranje iz državnog proračuna. Bio je to prvi javni nastup jednog od autora udžbenika, i to baš kod Milorada u njegovoj tvornici antifašizma! Zatim, Miljenko primjećuje, odnosno otkriva svojim pratiteljima, kako se „Profil Klett“ nije zauzeo za svoj proizvod. Polako, Miljenko, proizvod je tvoj, Vekijev i Nikičin, nakladnik vam je samo dao zadatak. Nadalje, uz vas trojicu, podbacili su i recenzenti nakladničke kuće. Svi skupa mogli biste vratiti honorar, lijepo se ispričati i potražiti nove sponzore za svoje pokušaje pisanja udžbenika. Međutim, ne vjerujemo kako će se to dogoditi, navodno „Profil Klett“ zna što radi. Krivci su oni koji su uprli prstom u udžbenik i rekli javnosti što u njemu piše. Nije kriv onaj koji je uhvaćen u kriminalu, već onaj koji ga je prokazao, logika je to koja se već dva mjeseca provlači kroz ovu sagu kojoj nikako da dođe kraj.

U posljednjem dijelu svog kratkog komentara Miljenko „pogađa u sridu“: „I ne samo o ovom udžbeniku već i o tome kakvo bi poučavanje povijesti trebalo biti za nove generacije, a ne na temelju prenošenja ideja 19. stoljeća“. Eto, stigli smo i do modernog pogleda na poučavanje povijesti iz pozicije progresivne ljevice koja, kako bi nametnula svoju ideologiju, mora uništiti sve ono „staro“ i „nazadno“. Koje su to ideje 19. stoljeća? Ili još bolje pitanje, koje su to ideje 21. stoljeća koje Miljenko želi ugraditi u nastavu povijesti? Na pamet nam prvo pada Nikica i njegov 2SLGBTQQIPAA+ aktivizam, lažno mirotvorstvo bez pravde i istine, relativizacija svih kultura, te denacionalizacija i dekristijanizacija hrvatskog i europskog društva koja bi trebala početi od školske učionice. Što je to štetno u idejama 19. stoljeća, a koja je alternativa tim idejama iz kojih se rodila moderna Europa? Zašto se uopće Miljenko osjeća pozvanim biti arbitrom ideja koje će se prezentirati hrvatskoj djeci u školi? Otkada je, osim što je odličan autor udžbenika, postao i vrhunskim filozofom povijesti? Kakav Boris Jokić, čim Miljenko prestane biti „PhD Candidate“ i postane „PhD“, vrijeme je da pokrene svoju reformu i konačno Hrvatsku oslobodi okova nacionalne povijesti, zapadne kulture i kršćanstva.

Hajdarović ne odustaje od svog pogrešnog narativa kako mu je udžbenik zabranjen, za njega nema te recenzije, mišljenja struke, Ministarstva ili bilo koje znanstvene institucije koje će ga uvjeriti da ipak nije napisao gotovo pa besprijekoran udžbenik povijesti, kako su mu rekli prije gotovo tri godine u očito loše provedenom postupku odobrenja. Međutim, što više pišemo o ovoj temi, zaključujemo kako Miljenku i njegovim nevidljivim kolegama nije stalo do činjenica i povijesnih izvora, već do narativa. Upravo zato i izbjegavaju javnu raspravu jer bi morali javnosti i struci objasniti kako oni imaju dijametralno suprotan pogled na povijest koji bi trebali svi prihvatiti, a u suprotnom bi bili proglašeni nazadnjacima iz 19. stoljeća. Osvježenje za promjenu, obično se radi o 1941. godini. Nisu se pripremili za slučaj da budu otkriveni, uvjereni kako u potpunosti kontroliraju sve institucije, od 4.C. do Ministarstva znanosti i obrazovanja. Naravno ne mislimo na naš slavni trojac udžbeničkog zanata, već na njihove sponzore, odvjetnike, saveznike u medijima, udrugama i politici.