Hajdarović, Ristić i Torbica uputili pismo ministru Fuchsu tražeći pojašnjenje zašto im je udžbenik povučen

Profesor Miljenko, autor prvog povučenog udžbenika povijesti u Hrvatskoj u 21. stoljeću zbog faktografskih grešaka, manipulativnog sadržaja, sugestivnih pitanja učenicima, ideoloških konstrukcija i opće nestručnosti autora u polju povijesti 20. stoljeća, poslao je u svoje, Ristićevo i Torbičino ime pismo ministru znanosti i obrazovanja Radovanu Fuchsu. Trojica autora u pismu tendenciozno naslovljenom „Pismo autora zabranjenog udžbenika ministru Fuchsu“ zatražili su objašnjenje za povlačenje svog kapitalnog djela za četvrti razred gimnazije u kojem je Tito demokrat, Stepinac upitna ličnost, partizani zaslužni za stvaranje Hrvatske, a Eugen Jakovčić relevantan izvor za „Oluju“. Hajdarović, koji ima neizmjernu želju djeci čitati iz homoseksualnih slikovnica, objavio je pismo na svojoj „Platformi Klio“ i odmah u prvoj rečenici ponovio lažnu tezu koju zastupaju gotovo svi mediji, politička ljevica, Odjel za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Vlado Vurušić, Jurica Pavičić i njima slični, a to je navodna „zabrana“ udžbenika.

U pismu trojica autora od ministra traže detaljno obrazloženje zašto je udžbenik povučen (oni pišu zabranjen), pozivaju na transparentnost i izražavaju zabrinutost, svoju i velikog dijela struke, oko povoda za povlačenje. Naravno, važna je samo ona struka koja je u medijima potencirala priču o zabrani, izbjegavajući pobiti argumentaciju suprotne strane. Podsjećamo, jedini je docent Janković pokušao opravdati sporne točke u udžbeniku, no nije uspio, odnosno svaki argument pravdao je „povijesnim pluralizmom“ i „različitosti povijesnih interpretacija“ praveći se da ideologije u udžbeniku nema. Primjerice, koliko ideologije nema nalazimo u poglavlju o Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu gdje se koriste termini primjereniji za šumu Brezovicu ili rođendan masovnog ubojice Tita u Kumrovcu. Zatim, možemo navesti i poglavlja na kraju udžbenika u kojima se djeci prezentiraju takozvana LGBT prava i pravo na pobačaj kao univerzalne ljudske vrijednosti.

Nadalje, pišu autori u svom pismu ministru, u nekoliko medija vodi se aktivna kampanja protiv udžbenika, autora, recenzenata i struke koja se usprotivila povlačenju udžbenika. Autori iznose pogrešnu ocjenu kako se u tim nedefiniranim medijima ne iznose stručna i argumentirana mišljenja, već da se autore i branitelje udžbenika napada „ad hominem“. Udžbenički trojac mogao je navesti o kojim je medijima riječ i primjere kako se ovom slučaju nije pristupalo argumentirano, već vrijeđanjem i osobnim napadima na autore. Portal Narod.hr i portal Popodnevnik.hr pisali su isključivo o sadržaju udžbenika i spornim dijelovima, ali i o pozadini samih autora, njihovim vrijednosnim stavovima i životopisima, što je sasvim legitimno i opravdano. Hajdarović, Ristić i Torbica smatraju da im je narušen osobni i profesionalni dignitet, no istina je da su napisali loš udžbenik, a to narušava profesionalni dignitet, vjerovali ili ne. S druge strane, što se tiče osobnog digniteta, autori pogrešno smatraju da je njihov svjetonazor zaštićen od kritika. Barem što se tiče ovog portala, stojimo iza svojih riječi i zadržavamo pravo na satiričan i podrugljiv način pisati o tuđim svjetonazorima, na isti način kako Torbica može voditi svoje bitke protiv „klečavaca“ i „hodača“.

Autori povučenog udžbenika potom iznose svoju odluku kako na takve medijske tekstove, one koji ih kritiziraju i prokazuju njihov loš udžbenik, neće odgovarati. Takva odluka je sasvim legitimna, makar bi za dijalog bilo bolje kada bi i sami autori branili svoj rad, umjesto da to rade njihovi kolege i bivši profesori sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Ovako ispada kao da roditelj na obrani diplomskog rada vodi prezentaciju dok student šuti i odbija odgovarati na pitanja i primjedbe iz komisije.

Sljedeća manipulacija u pismu jest teza kako je udžbenik ranije odobren i stoga je legitiman i neosporiv, o čemu smo već ranije pisali. To što je nešto odobreno ne znači da je i dobro, pogotovo kada nešto odobrava državni aparat, odnosno birokracija koja ne uživa veliki ugled u javnosti, upravo zbog svoje česte nesposobnosti i sklonosti greškama. Moguće je odobriti nešto loše, zato i postoji mogućnost revizije i povlačenja. Trojac od ministra traži i objavu tročlanog povjerenstva koje je odobrilo udžbenik, a s time se i mi možemo složiti jer želimo vidjeti tko su ljudi kojima su promakle takve greške i manipulacije u udžbeniku povijesti „Zašto je povijest važna?“. Za taj traljav posao to je tajnovito povjerenstvo plaćeno, a učenici su dvije i pol godine učili iz lošeg udžbenika koji se na njihovim klupama nikada nije ni trebao pojaviti. Netko mora snositi posljedice. Autori pisma ministru pišu i kako su članovi povjerenstva pohvalili određene segmente udžbenika i jednoglasno ga odobrili bez traženja ikakvih dorada. Tko je sjedio u tom povjerenstvu? Kako je moguće da je udžbenik pohvaljen i ocjenjen toliko dobrim da mu nije trebao niti jedan ispravak? Na kraju ovog dijela pisma, autori se pitaju što se promijenilo od 2021. do 2023. godine? Imamo kratak i jasan odgovor – netko ga je uzeo i počeo čitati. Mediji prvi, a potom struka koja ga je ocijenila nepopravljivim i nedopustivim za upotrebu u školi. Potom je reagiralo Ministarstvo koje je napravilo reviziju i ustanovilo kako udžbenik ne zadovoljava kriterije i kako nikada nije trebao biti odobren.

U drugom dijelu pisma, autori se osvrću na izjave Ministarstva znanosti i obrazovanja u medijima oko povučenog udžbenika. Prva sporna točka je „poučavanje o interpretacijama“ ili „proučavanje i propitivanje djela i stavova pojedinih povjesničara“. Ministarstvo smatra da to nije propisano službenim kurikulom. Hajdarović, Ristić i Torbica se s time ne slažu i pišu kako je „analiza povijesnih izvora“ ključna za razvoj vještina i kritičkog promišljanja kod učenika. Tehničke stvari, što je propisano i na koji način u kurikulu povijesti, igra riječima i glumatanje objektivnosti s jedne i druge strane nisu meritum stvari. Riječ je o specifičnim izvorima koji se nude učenicima na razmatranje. Niz je primjera povijesnih izvora i sugestivnih pitanja učenicima kako bi donijeli stav koji odgovara narativu koji autori udžbenika žele prenijeti na učenike. Povijesni izvor ne može biti Eugen Jakovčić koji svjesno laže o broju zapaljenih srpskih kuća u „Oluji“ ili neznanstvena knjiga Ive Goldsteina u kojoj piše apologetiku komunističkog diktatora koji je par godina nakon preuzimanja vlasti navodno „demokratizirao“ i „liberalizirao“ zemlju. Potom, pitanja učenicima toliko su sugestivna i manipulativna da graniče s tragikomedijom. Primjerice, pitanja uz izvor koji sadrži partizansku zakletvu od učenika traže ponavljanje poklika „Smrt fašizmu – sloboda narodu!“ i imenovanje „narodnih izdajica“ na koje se misli u zakletvi. Ovdje nema kritičkog promišljanja niti ikakvog konteksta. Tko su narodne izdajice i zašto su partizani dobri dečki? Kakva je narav komunističkog pokreta, koji je bio njegov cilj i što je donio hrvatskom narodu? Takvi izvori i tako postavljena pitanja kod učenika može izazvati samo indoktrinaciju, a ne razvijanje kritičkih vještina, jer izvori počivaju na lažima i subjektivnim narativima, a pitanja proizašla iz takvog okvira mogu proizvesti jedino unaprijed pripremljene zaključke, po planu i nacrtu autora.

Na kritiku Ministarstva da su pojedini tehnički koncepti u udžbeniku zanemareni i minorizirani, autori odgovaraju kako odgovorno tvrde da udžbenik u potpunosti slijedi predmetni kurikul. Što drugo reći nego da autori u svom djelu vide besprijekoran udžbenik, u tehničkom i sadržajnom smislu. Tajnovito povjerenstvo odobrilo im je udžbenik bez traženja ikakve dorade. Ili je udžbenik savršen ili ga tajnovito i stručno povjerenstvo jednostavno nije pogledalo niti analiziralo, ili je to učinilo površno i s unaprijed donesenom odlukom da će se udžbenik uvrstiti u Katalog. Što će drugo autori udžbenika onda reći nego da im je udžbenik tehničko savršenstvo? Više o ovoj temi moći će se razgovarati tek kada Ministarstvo pojasni navode o zanemarivanju i minoriziranju tehničkih koncepata.

Treća kritika Ministarstva odnosi se na povijesne izvore koji nisu „adekvatno objašnjeni“ i sugestivna pitanja učenicima, o čemu smo pisali nekoliko rečenica ranije. Kao i u slučaju tehničkih koncepata, autori tvrde da su napravili sve po pravilima struke kako bi učenicima pojasnili izvore, probleme i povijesni kontekst. U ovome dijelu, autori svoj udžbenik smatraju jednim od boljih u ponudi. Toliko o kritičkom mišljenju kada su nekritički i na prvu prihvatili ocjenu svog rada kao čistu peticu.

Na primjedbu Ministarstva kako udžbenik sadrži netočne i zastarjele podatke autori odgovaraju kako na to ne mogu odgovoriti jer im nisu navedeni primjeri, ali zaključuju kako se bilo kakve greške mogu popraviti bez povlačenja udžbenika. Jesu li autori išta čitali o svom udžbeniku povijesti ili su samo gledali boga jugoslavenske istoriografije Tvrtka Jakovinu na N1 televiziji kako priča o HDZ-ovim stupovima vlasti koji guše povijesnu znanost u Hrvatskoj? Autori se i pitaju što ne valja s poglavljima o Domovinskom ratu i stvaranju hrvatske države? Opet, jesu li autori udžbenika pratili kritike dr. Nazora i drugih povjesničara, ili su samo pročitali pamflet Jurice Pavičića o Nazoru kao velikom državnom cenzoru koji piše hrvatski „Index librorum prohibitorum“?

U ovom dijelu protuargumentacije, autori udžbenika žale se kako im se zabranjuje „multiperspektivni“ pristup u poučavanju Domovinskog rata i raspada Jugoslavije. O kakvoj se točno multiperspektivnosti radi? Onoj kakvu reklamira „Documenta“ čiji se narativi i povijesni izvori koriste u udžbeniku povijesti, makar je riječ o parapolitičkoj civilnoj udruzi koja hrvatsku vojnu operaciju „Oluju“ svakog 5. kolovoza u domaćim i regionalnim medijima opisuje kao etničko čišćenje, paljevinu kuća i zločin koji se mogao izbjeći? Hajdarović, Ristić i Torbica o Domovinskom ratu bi razgovarali i u okviru „pluralističke demokracije 21. stoljeća“, što god im to značilo. Zašto isti pristup pluralističke demokracije i multiperspektivnosti nisu koristili u razdoblju Drugog svjetskog rata? Ustaše su mogli biti okarakterizirani kao borci za hrvatsku neovisnost i slobodu od jugoslavenske i srbijanske diktature, a četnici, naprimjer, mogli su biti antifašisti što i jesu u susjednoj nam državi. Zašto je kritičko promišljanje povijesti i demokratski pluralizam poželjan samo u onim temama koje su problematične za političku ljevicu i civilne udruge povezane s njima?

Na kraju pisma, autori traže popis primjedbi na udžbenik i detaljno obrazloženje Ministarstva zašto je udžbenik povučen. Ovdje se u potpunosti slažemo sa zahtjevima autora, ali i dodajemo kako primjedbe autore zasipaju gotovo svaki dan otkako im je udžbenik povučen, pogotovo nakon što je sadržaj cijelog udžbenika postao dostupan na internetu. Ne samo što su im primjedbe dostupne u medijima kojih se toliko plaše, već su ih dobili u prvom članku portala Narod.hr kada je udžbenik recenzirao dr. Ante Nazor iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Međutim, što više analiza, primjedbi i kritika, to bolje, pogotovo onih koji su pristigli na Ministarstvo, a dolaze od struke koja nije istupala u medijima. Ovako ispada da dva portala bez državnog i Sorosevog financiranja kuju urotu s dr. Nazorom kako bi njegov udžbenik zavladao školama i uništio povijesni pluralizam i kritičke vještine učenika.

Ovim pismom Hajdarović, Ristić i Torbica nastavljaju na krilima medijske kampanje i Odjela za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu promovirati lažni narativ o zabrani prethodno odobrenog, što za njih znači i odličnog udžbenika povijesti za četvrti razred gimnazije. Svoj potpis u pismu su stavili i Ristić i Torbica koji su tijekom ovih mjesec dana bili vrlo tihi i nevidljivi u medijima, dok se Hajdarović s kritikama nosio na način koji ne dolikuje akademskoj raspravi – provociranjem, izbjegavanjem argumentacije i glumljenjem žrtve, uglavnom na društvenim mrežama. Medije je izbjegavao, kao i njegova braća po udžbeniku.

U pismu su autori jednoglasno napisali kako ne misle ulaziti u rasprave s kritikama već samo žele pojašnjenje i očitovanje Ministarstva. Na njihovu radost, ili žalost, gotovo je sigurno da će ga i dobiti i u njemu će vidjeti gotovo sve što su već mogli pročitati u analizama i kritikama svog rada u medijima i od struke s kojom nisu ideološki i interesno povezani. Na njihovu radost, ili žalost, otkrit će još desetine primjedbi desetina drugih povjesničara i metodičara. Na njihovu radost, ili žalost, dobit će i od samog Ministarstva, s kojim jedino žele razgovarati, potvrdu svoje nestručnosti i nesposobnosti za napisati gimnazijski udžbenik. Tko će tada biti kriv za narušeni profesionalni dignitet? Svi osim njih samih koji su se upustili u nešto čemu nisu dorasli, pritom namećući djeci lijevu ideologiju i svoje poglede na povijest. Nakon što su ulovljeni u zločinu, okrivili su detektive, a na sudu se brane šutnjom, da se poslužimo metaforom za kraj.