Hajdarović za „Novosti“ dijagnosticirao „ustašizaciju“ društva i prozvao kritičare za povijesni revizionizam

Jedan od autora povučenog udžbenika povijesti „Zašto je povijest važna?“ prof. Miljenko Hajdarović, onaj koji voli djeci čitati iz homoseksualnih slikovnica, progovorio je za Miloradove „Novosti“, reinkarnirani „Feral Tribune“, gdje je branio svoju promašenu tezu o „zabranjenom“ udžbeniku povijesti koji mu je povučen nakon što je struka vidjela o kakvom se ideološkom pamfletu radi i koliko je faktografskih grešaka i manipulacija s povijesnim izvorima koji djecu navode na unaprijed pripremljene zaključke u kojima je Stepinac osoba upitnog morala, Tito državnik i vojskovođa, a Tuđman autokrat koji je bio na čelu vojske koja je znala samo paliti srpske kuće i ubijati civile. S autorom prvog toliko lošeg udžbenika povijesti da je povučen iz uporabe razgovarala je Pupovčeva aktivistica Paulina Arbutina. Članak je poetski naslovila: „Tretmanom povijesti u poraze budućnosti“, a ispod ove genijalne misli napisala je kako je sporni udžbenik povučen jer se „ne uklapa u službeni narativ ignoriranja antifašističkog pokreta“. Kako se „antifašistički“ pokret ignorira kada se već 30 godina pišu znanstveni članci, doktorati i knjige na temu partizanske represije i komunističkih zločina u Hrvatskoj od 1941. do 1990. godine? Aha, to je povijesni revizionizam, ispričavamo se, Arbutina je u potpunosti u pravu!

Na početku članka Miloradova Paulina spominje hrvatsko predsjedanje IHRA-om, Međunarodnim savezom sjećanja na holokaust, što je klasičan trik velikosrpske politike kojim se preuveličano stradanje Srba u Hrvatskoj pokušava prokrijumčariti uz holokaust, tako da se svako preispitivanje povijesti i broja žrtava može okvalificirati kao negiranje zločina nad Židovima. Slijedom toga, Hrvatsku se optužuje pred međunarodnom javnosti, civilne udruge pišu otvorena pisma, a Milorad nariče pred kamerama i briše suze ustaškim kunama, odnedavno eurima. Povodom obilježavanja holokausta, Paulina bi u Hrvatskoj pokretala i inicijative za „suzbijanje revizionizma ili ksenofobije, nacionalizma i ustašizacije društva“. Umjesto da država i društvo udaraju na ustaše u historiografiji, Ministarstvo Hajdaroviću, Ristiću i Torbici povlači antifašistički udžbenik povijesti! Pa u kojoj mi to državi živimo kada ne možemo vrednovati totalitarni komunistički režim u školskim učionicama?!

Nakon što je Arbutina čitateljima dala precizan okvir društva u kojem živimo, najavila je prof. Miljenka koji će njoj i nekolicini onih koji kupuju „Novosti“ objasniti kako je IHRA sveta udruga kojoj se hrvatska država mora klanjati i provoditi njezine smjernice, a ne poticati i dopuštati „ustaški“ poklič, onaj poklič koji je ostao sačuvan na rukavu pronađenog tijela poginulog branitelja i HOS-ovca Žarka Manjkasa Crvenkape prije četiri godine. Hajdarović odmah udara na hrvatsku državu koja se samo načelno zalaže za antifašističke vrijednosti, a u praksi „koketira“, kako dugo nismo čuli taj omiljeni glagol ekstremne jugoljevice, s „ustaškim simbolima, udrugama koje stoje iza ustašizacije dijela društva“. Ovdje Miljenko spominje udrugu „Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“, ali joj ne navodi ime kako čitatelji ne bi otišli na njihove stranice i upoznali se s istinom o radnom i sabirnom logoru Jasenovac koji nije bio koljačko igralište vrhunskih srbosjekača koji su u jednoj noći znali zaklati i preko tisuću Srba. Miljenko lijepi etiketu revizionizma, naziva Jasenovac logorom smrti i potom iznosi argumente i istraživanja o stvarnoj naravi i karakteru logora te broju žrtava. Šalimo se, naravno da ne, ekstremna ljevica nikada se ne osjeća dužnom podastrijeti dokaze i pobiti argumente druge strane. Dovoljno je viknuti revizionizam pa neka se ustaše brane!

Zatim, Hajdarović prepričava koliko su Hrvati bili odgovorni za holokaust, naravno ne spominjući niti jednom riječju koliko su i bili angažirani u spašavanju tih istih Židova, pogotovo bl. Alojzije Stepinac koji je u Hajdarovićevom udžbeniku dobio još jednu optužnicu. Hrvatski narod Miljenko optužuje za nedovoljno prihvaćanje vlastite krivice za progon i ubijanje Židova u NDH, naravno, ne spominjući nigdje Treći Reich za koji bi neki povjesničari, vjerovali ili ne, rekli da su vodili glavnu riječ u „konačnom rješenju“ židovskog pitanja u Europi. Jedino što je Hajdaroviću važno jest to da se Hrvati i gotovo stoljeće kasnije posipaju pepelom zbog holokausta i Jasenovca, svakog siječnja i ostalih jedanaest mjeseci u godini. Da nije imao razgovor s Arbutinom u Pupovčevim „Novostima“ sigurno bi spomenuo i Nedićevu Srbiju očišćenu od Židova već u ranoj fazi rata, ne bi li?

Osim pogrešne teze o „zabrani“ udžbenika, Hajdarović ima još jednu lažnu konstrukciju, a to je „skretanje pažnje sa zločina NDH i pojačavanje priče o komunističkih zločinima“ u udžbenicima povijesti. Naravno, za to mu ne trebaju nikakvi dokazi jer svi u hrvatskom društvu koji su pohađali osmi razred osnovne i četvrti razred srednje škole, upoznati su s poglavljima udžbenika koji o NDH govore samo u kontekstu kulture, gospodarskog rasta, te gradnje škola i vrtića. Sve je bilo divno kao u Senfovom Zagrebu. Nadalje, Miljenku smeta „pojačavanje“ komunističkih zločina, što god bi to značilo. Što je konkretno pojačano? Riječ je o najvećem stradanju hrvatskog naroda u povijesti, stotine tisuća ljudi je pobijeno, narod je opljačkan, život je izgubilo više od 500 svećenika, časnih sestara i bogoslova, a mnogi su pobjegli pred „osloboditeljima“ u daleke Amerike i Australiju. Miljenko se u svom povučenom pamfletu, ne treba to djelo niti nazivati udžbenikom, oduševljavao partizanima i Titom, pisao o velikom oslobođenju, a da komunisti tada nisu ubijali homoseksualce, Torbica bi napisao i poglavlje o toploj šumskoj braći koja je slavodobitno ušla u Zagreb. Kaže Hajdarović kako se ustaše polako pretvaraju u „naše dečke“ u udžbenicima povijesti i hrvatskoj historiografiji, a on sam partizane pretvara u nekakvu hrvatsku vojsku koja je osigurala hrvatske granice 1945. i omogućila stvaranje nezavisne hrvatske države 1990-ih godina. Da, i takva konstrukcija se može naći u Hajdarovićevom, Ristićevom i Torbičinom kapitalnom djelu koje im je narušilo profesionalni integritet.

Hajdarović nije zadovoljan niti davanjem na važnosti Domovinskom ratu, na štetu „antifašističkog“ pokreta. Zašto se to radi, pita se prof. Miljenko u slobodnoj i nezavisnoj hrvatskoj državi izborenoj u Domovinskom ratu, u ratu protiv „antifašista“ Jugoslavenske narodne armije, Hajdarovićevih „dobrih momaka“ koji su se kao i 1945. sljubili s četnicima u konačnom obračunu s ustašama, koje su za njih bili svi Hrvati s puškom i željom za slobodnom i neovisnom državom. Naravno, govoreći o antifašizmu, Miljenko se kao i čitava jugoljevica u Hrvatskoj poziva na Ustav, odnosno na preambulu Ustava gdje se uz 1945. i ZAVNOH spominje i hrvatsko srednjovjekovno kraljevstvo. Znači li to da je legitimno zagovarati rušenje demokracije i odabir novog hrvatskog kralja kojeg će pomazati papa u Vatikanu?

„Nakon odluke o povlačenju udžbenika uslijedili su huškački komentari kojima je glavni cilj spriječiti bilo kakav budući javni rad Hajdarovića i koautora udžbenika“, piše Arbutina, odnosno iznosi lažnu konstrukciju kako su komentari na sadržaj udžbenika isključivo napadi na profesionalni i osobni integritet autora, kako su se žalili Miljenko, Vedran i Nikica ministru Fuchsu tražeći pojašnjenje za povlačenje svog udžbenika, iako im je mnoštvo kolega na portalu „Historiografija.hr“, koji uređuje Hajdarovićev glavni odvjetnik docent Janković, napisalo stotine kartica teksta primjedbi na udžbenik. Nitko od struke nije napisao ili u polemici na radiju ili televiziji rekao da slavni trojac više nikada ne smije ništa napisati niti nastaviti raditi u struci, dapače, svi bismo od srca željeli da trojica mušketira uzmu koju knjigu iz povijesti 20. stoljeća i počnu čitati kako bi sljedeći pokušaj udžbenika bio bolji. Ali, dečki, nemojte uzimati Goldsteinove knjige o 20. stoljeću, one nisu znanstvene, već su publicističkog karaktera, ako uopće znate razliku, jer kao što smo već pisali, Ivina knjiga našla se u povučenom udžbeniku povijesti kao relevantan izvor za prosuđivanje lika i djela Josipa Broza Tita.

Dolazimo i do nevjerojatne rečenice prof. Miljenka Hajdarovića: „Ne znamo na temelju kojih netočnosti je udžbenik povučen“. Što napisati? Prsti su se zaustavili iznad tipkovnice, čekajući mozak da procesuira ovu rečenicu koja je toliko udaljena od stvarnosti. Kako komentirati ovu izjavu nakon gotovo dva mjeseca javne polemike i stotine kartica teksta komentara i primjedbi na sadržaj udžbenika? Miljenko, ako ovo čitaš, bolja ti je taktika bila braniti se šutnjom i prepustiti slučaj svom odvjetničkom timu Janković – Jakovina – Koren.

Hajdarović je optužio i Nazora da je „profitirao“ od povlačenja njegovog bezgrešnog udžbenika. Koliko je vidljivo s korica udžbenika „Zašto je povijest važna?“, Ante Nazor nije bio taj koji sudjelovao u pisanju lošeg, nestručnog i manipulativnog udžbenika povijesti. Što je trebao napraviti kada je pogledao sadržaj udžbenika? Ništa ne komentirati iz poštovanja prema lažima i neistinama?

Što je meritum stvari za Hajdarovića i njegove mlađe kolege kojih nigdje nema u obrani svog životnog djela? Politika! Odnosno, zla desnica i konzervativni utjecaj na vlast u Hrvatskoj. Zatim, nastavlja Hajdarović pričati Arbutini, njegov udžbenik je slijedio Deklaraciju o Domovinskom ratu koju je donio Hrvatski sabor, uopće nisu ni pisali toliko puno o hrvatskim zločinima 1990-ih kao neki drugi autori. Štoviše, zapostavili su i ulogu Srba u hrvatskoj povijesti, koji se u njihovom udžbeniku pojavljuju jedino kao „antagonisti“. Arbutinin članak polako prerasta u parodiju, do zadnjeg paragrafa Miljenko bi mogao uzviknuti neki „ustaški“ poklik, sudeći po ocjeni samog sebe u pisanju poglavlja o Domovinskom ratu.

Na kraju dobivamo i malo filozofije povijesti od Miljenka koji je sjajni analitičar i objektivan promatrač hrvatske historiografije i nastave povijesti u Hrvatskoj. Ukratko, govori kako povijest nije crno-bijela, kako ona ne smije biti „nacionalistička“, odnosno isključiva prema drugima. Povijest ne smije imati svoje dogme, nastavlja Miljenko, zaboravivši da je nekoliko paragrafa iznad govorio o antifašističkoj dogmi. Teško priznajemo svoje grijehe, kaže Miljenko, iako se nekoliko paragrafa iznad žalio na „pojačavanje komunističkih zločina“. Ne smije biti ni službenih istina i narativa, također smatra Miljenko, zaboravivši što je pisao o 1945. godini i „osloboditeljima“ partizanima. Uglavnom, ako se autori udžbenika s nečim ne slažu ili imaju drugačije viđenje povijesti, tada je sve dozvoljeno i relativizacija je i više nego poželjan pristup. S druge strane, ako autori jedan dio hrvatske povijesti vide kao slavno i herojsko razdoblje, tada prevladavaju dogme. U poglavlju o Domovinskom ratu zločini su bili jedna od glavnih odrednica tog razdoblja, a u dijelu gdje se govori o takozvanom antifašističkom pokretu, naglasak je bio na svim „pozitivnim“ stranama komunističke revolucije, dok su zločini relativizirani. U redu je ako to Hajdarović radi, ali nije u redu ako to radi neki "nacionalni" ili "državni" povjesničar.

Zanimljivo je kako se Miljenko dobro snašao u Pupovčevim „Novostima“ i ondje pronašao utočište od svojih zlih kritičara koji mu povrjeđuju profesionalni integritet ocjenjujući mu njegov besprijekoran rad koji je bez primjedaba prošao recenziju Ministarstva prije gotovo tri godine. Dva mjeseca izbjegava bilo kakvo sučeljavanje sa strukom, protivno svim dokazima tvrdi da je napisao odličan rad, ignorira primjedbe, ne nudi protuargumente, već poput Miloradovih Srba igra isključivo na kartu žrtve, kreirajući nekakvu alternativnu hrvatsku državu u kojoj na vlast utječu konzervativni krugovi i „desni“ povjesničari koji negiraju antifašizam i holokaust. Konstantno se pozivajući na rušenje službenih narativa i od države zadanih istina u udžbenicima povijesti, Hajdarović demonstrira neizmjerno licemjerje. U „antifašistički pokret“ i Jasenovac se ne smije dirati, ali Domovinski rat se može tumačiti na bilo koji način. Zatim, tko god od povjesničara, pa bio on Hajdarović ili Hasanbegović, koristi termin „revizionizam“ u obračunu s argumentima strane s kojom se ne slaže, sam sebe diskvalificira iz akademske rasprave i ulazi u sferu politikanstva i ljevičarskog aktivizma. Jedno pitanje i jedna izjava za kraj. Prvo, gdje su Ristić i Torbica? I drugo: „Uostalom, smatram da 'Novostima' treba ukinuti financiranje iz hrvatskog proračuna“.