Istoričar Hrvoje Klasić za 24 sata pisao o svojoj Srbiji

Uz to što je vrhunski jugoslavenski istoričar, Hrvoje Klasić sa Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu je ujedno i putopisac. Za „24 sata“ napisao je članak pod naslovom „Moja Srbija nije Vučićeva Srbija koja se boji slobodnih medija, demokracije i ljudskih prava“, povodom sutrašnjih izbora u Srbiji i svekolike medijske uzbuđenosti oko toga koji će četnik sutra zavladati Srbijom.

Piše Hrvoje, od svih zemalja koje je posjetio pri srcu mu je Srbija. Nigdje nema tako dobrih prijatelja kao u Srbiji niti se igdje osjeća tako dobro kao u toj zemlji. Naravno, voli i Hrvatsku i Hrvate, ali ga podjednako znaju razočarati i jedna i druga država, i jedan i drugi narod. Bratstvo i jedinstvo tinja u Hrcinom srcu i nakon 32 godine od pada jugoslavenske tamnice hrvatskog naroda i 43 godine od smrti krvavog bravara i jednog od najvećih zločinaca na svijetu u 20. stoljeću.

Hrvoje je Srbiju podijelio na dvije države: „Moju Srbiju“ i „Vučićevu Srbiju“. U Klasićevoj „Mojoj Srbiji“ postoje ljudi koji su moderni i progresivni, ništa različiti od onih u Danskoj ili Njemačkoj. Uglavnom, to su Srbijanci širokog uma koji žele drukčiju Srbiju, onu u kojoj mogu lijepo živjeti i u kojoj društvo nije opterećeno prošlošću. „U mojoj Srbiji žive ljudi koji vole povijest, ali je ne nastoje mijenjati i uljepšavati. Za njih četnici nisu antifašisti, Ratko Mladić i Arkan nisu srpski heroji, niti su Srbi vječite žrtve zavjera svjetskih sila“, napisao je Hrvoje. U njegovoj Srbiji građani ne štuju četnike niti Arkana i Mladića, ali u onoj pravoj Srbiji koja živi izvan Hrvojevih misli, i četnici i Mladić, i Milošević, i Šešelj, i kapetan Dragan i Srpska pravoslavna crkva dio su istog tima i sanjanju iste snove – veliku Srbiju. I u svom narodu imaju podršku što se očituje na gotovo svim izborima u Srbiji gdje su se u vrhovima vlasti izmjenjivali četnički vojvode i Šešeljevi učenici. Srbija nikada nije proživjela nikakvu katarzu za svoje zločine iz 1990-ih i nema nikakvu namjeru preuzeti odgovornost za pokrenute izgubljene ratove. Hrvojevi Srbijanci pravoslavci mašu zastavicama duginih boja, a ne vrijeđaju drugačije u crkvenim litijama, piše Hrco sanjajući neku utopijsku Srbiju. Na kraju maštanja o svojoj Srbiji, Hrvoje barem točno zaključuje da je takva Srbija manjinska.

Nakon što nam je predstavio kakvu Srbiju želi vidjeti, na red je došla i „Vučićeva Srbija“, ona prava Srbija, većinska Srbija, država velikosrpstva i svetosavlja, uz punu podršku goleme većine naroda koji i dan danas vjeruje u mitove o nebeskoj Srbiji i milijun pobijenih u Jasenovcu, ako ne i više. Piše Hrco, Vučićeva Srbija voli Putina i boji se demokracije, prezire Europsku uniju i njezine vrijednosti. Kad bi barem Hrco shvatio da Europska unija nema vrijednosti u pravom smislu riječi. Ovdje možemo reći da su Srbijanci u potpunosti u pravu što se ne mogu identificirati sa europskim „vrijednostima“. Nadalje, Hrvoje piše o sprezi srbijanskih medija i politike, kriminalu koji je povezan i s jednima i s drugima, te govori o općim društvenim i političkim problemima države koju toliko voli. Jedno je Hrvoje dobro detektirao: „Ta Srbija i danas Slobodanu Miloševiću ne zamjera što je 1990-ih ratove vodio, nego što ih je gubio.“ Ovdje možemo napomenuti i čitateljima i Hrvoju, da je „Oluja“ jednako zločinačka i njegovoj manjinskoj i Vučićevoj većinskoj Srbiji.

Na kraju ovih lijepih snova o Srbiji, Hrco je izrazio nadu da će na sutrašnjim izborima Srbijanci izabrati njegovu verziju ljubljene Srbije, onu globalističku i jugoslavensku verziju ažuriranu ideologijom duginih boja. Antifašistička verzija Srbije bolja je od one četničke, smatra Hrvoje, nesvjestan da je Srbijancima sve to isto. Što možemo iščitati iz Hrvojeve pobude da napiše članak za mainstream medij u kojemu sanja neku europsku Srbiju? Razmišlja li tako o svim susjedima, naprimjer Slovencima i Mađarima? Da je bio do kraja iskren, pisao bi o državi koju zbilja želi vidjeti – Jugoslaviji, onoj pravoj antifašističkoj u kojoj je bratstvo i jedinstvo cvjetalo sve do mračnih 1990-ih kada su svi nacionalizmi podivljali i međusobno se poklali.