Ivica Šola: Papa Franjo provodi neomarksističku politiku u Crkvi

Pontifikat pape Franje obilježen je dvosmislenim porukama, nejasnim izjavama i tolerancijom prema svemu „progresivnom“ i „naprednom“, a odbojnošću prema tradicionalnom i svemu onome što je u Crkvi bilo sveto i normalno prije Drugog vatikanskog koncila, koji se protokom vremena iz pastoralnog pretvorio u dogmatski koncil prema shvaćanju takozvanih liberalnih biskupa, svećenika i teologa. Koliko puta ste čuli svećenika ili biskupa kako na kontroverzna, ali vrlo jednostavna pitanja o Crkvi započinje s: „Drugi vatikanski koncil nas uči…“ i time legitimira sve što mu se svidi kao novina u Crkvi. Drugi vatikanski koncil dobio je novog saveznika u napadanju tradicije i učenja Crkve, a to je papa Franjo čije se ime sada češće koristi u početku argumentacije o crkvenim pitanjima. „Papa Franjo je rekao“ postala je rečenica koja može opravdati sve što se događa u Crkvi i nitko ništa ne može poduzeti jer u suprotnome prkosi nasljedniku sv. Petra.

Argentinski Isusovac Bergoglio nedavno je navršio desetu godinu svog pontifikata, otkako se prvi put pojavio na balkonu iznad Trga sv. Petra i pozdravio vjernike sa „Buona sera“ (dobra večer) umjesto „Hvaljen Isus i Marija“. Mnogi su tada prvi put podigli svoje obrve kada je novi papa progovorio vjernicima. Narednih deset godina obrve su češće bile bliže tjemenu nego očima kada bi Franjo stao pred mikrofon ili se uhvatio pisanja poslanica.

Kolumnist „Slobodne Dalmacije“, teolog, novinar i komunikolog Ivica Šola napisao je zanimljivu kolumnu u kojoj je sažeo Franjin pontifikat ocijenivši ga „kukavičlukom koji treba veliku hrabrost". Glavna teza koju Šola iznosi jest sljedeća: „Katolička crkva ne nudi religiozno iskustvo, iskustvo svetoga, već kopira metodu neomarksističke ljevice“. Kolumnu je naslovio: „Pontifikat pape Frane dokazuje: I za kukavičluk treba velika hrabrost“.

Prezentiravši papinu latinoameričku pozadinu prožetu „teologijom oslobođenja“ koja je bliska idejama marksizma, Šola ovako opisuje Franjin pontifikat: „Bergogliovo djelovanje je dodvoravanje modama, svođenje Crkve na nevladinu udrugu, pastorala na aktivizam, teologije na pokrštavanje svjetovnih ideologija koje je i tako mrze i nikada neće pristupiti Crkvi ma koliko ih blagoslivljala, ali će učiniti sve da one koji su unutra – potjeraju“. Nije li to najkraći i najprecizniji sažetak Franjinog desetogodišnjeg pontifikata? Šola odlično primjećuje kako se Franjo nastoji svidjeti svijetu i prilagoditi je modernim vremenima, umjesto da radi upravo suprotno jer Crkva je stijena koja se ne miče, ona je utočište istine i jedina prava vjera koju je sam Bog osnovao rekavši sv. Petrom da je ni vrata paklena neće nadvladati. Ne radi se o kompliciranoj teologiji, Isusove riječi uvijek su bile sažete i jasne, nedvosmislene i izravne, za razliku od modernih teologa koji mogu napisati doktorat od 500 stranica i ništa konkretno reći ili zaobići sve što bi uvrijedilo „protestantsku braću“ ili druge religije.

Zatim, Šola izdvaja najvažnije teme koje su papi Franji ispunjavale radni raspored svih ovih deset godina: „Teme koje je ljevica na opsesivan i zadojen način nametnula cijelome svijetu, preko ovog Pape ušle su duboko i u Katoličku crkvu i njezine glavne naglaske, a to su naglasci ovog pontifikata: ekologija (pachamama), migranti i homoseksualci. Bergoglio i njegovi najbliži suradnici pokazali su se kao plagijatori sekularne ljevice“.

Od početka migrantske krize prije nešto manje od desetljeća, Franjo je jedan od najvećih zagovornika otvorenih granica i primanja svakog u Europu i SAD, bez obzira otkuda i kako ulazio u drugu državu. Spomenuta pachamama odnosi se na poganski idol koji su donijeli domoroci iz Amazonije tijekom Sinode o Amazoniji, klanjali mu se u Vatikanskim vrtovima i unijeli ga u Baziliku sv. Petra. Potom su vjernici laici napravili ono što kardinali, biskupi i papa nisu bili u stanju učiniti – uzeti idole i baciti ih kao smeće, odnosno u rijeku Tiber gdje su na kraju završili. Što je papa napravio? Osudio je katolike koji su poganske idole „ukrali“ iz crkve. Franjo je ovih mjeseci pokazao koliko mu je stalo do klimatskih summita i globalne religije o klimi koja štuje temperaturu i rastuće oceane. Papina posvećenost ekološkim pitanjima otišla je u sfere visoke teologije i grijeha protiv „Majke Zemlje“. Spasenje duša, što je osnovni zadatak svakog svećenika, biskupa i pape, palo je ne u drugi ili treći, već tamo negdje u osmi ili deveti plan. O mogućnosti propasti duše, Bergoglio gotovo pa i ne govori. I na kraju, „Fiducia supplicans“, posljednji papin megaprojekt u Crkvi je izazvao najveće podjele i nemir među vjernicima, jer to je ono što Franjo radi, njegov zaštitni znak. Dozvolio je blagoslov grijeha, odnosno homoseksualnog para, pod uvjetima koji nikako ne opravdavaju blagoslovni čin. Svećenici koji promoviraju sodomiju i iskrivljuju moralno učenje Crkve slobodno djeluju i skandaliziraju vjernike, a disciplinske mjere rezervirane su samo za tradicionaliste, one koji vjeruju u istinsku narav Crkve, a ako prisustvuju latinskoj misi, tada su i neprijatelji broj 1.

Sjeća li se još itko slučaja Stepinčeve kanonizacije? Godine su prošle od završetka procesa koji je ustanovio da nema nikakve zapreke za proglašenje svetim. U svim hrvatskim crkvama na kraju mise molila se molitva za proglašenje svetim, no svećenici su odustali, izgubivši svaku nadu u Franju za čijeg se pontifikata to ipak neće dogoditi. Latinoamerički mučenici dobivaju status svetaca kao na traci, naravno ne prejudicirajući da nisu zaslužili, no ubrzani proces nije način djelovanja Crkve, što je još jedan aspekt u kojemu Franjo trese tisućljetne tradicije i prakse Katoličke crkve. Kako drugačije objasniti stopiranje Stepinčeve kanonizacije osim „grijeha“ koje je sveti Alojzije počinio protiv Franjinog pontifikata: antikomunizam, Crkva kao jedina garancija spasenja duše i nepokolebljivost prema modernističkim zabludama i svjetovnim nasrtajima na Crkvu. O odnosu Franje i hrvatskog naroda Šola je također pisao prije nekoliko godina. Ukratko, kakav tretman Stepinac ima u Franjinom pontifikatu, takav ima i hrvatski vjernički puk.