Izvanredna vijest: Katarina Peović ne voli Željku Markić!

Gostujući na N1 televiziji feldmaršal Radničke fronte, drugarica Katarina Peović ponovno je pokazala svoj apetit prema tuđoj imovini i bogatstvu, te nam je održala povijesnu lekciju o prekrasnom standardu hrvatskih građana u Jugoslaviji 1978. godine. „U socijalizmu smo bili 4. po brodogradnji u svijetu, imali smo manji javni dug, trećina ljudi je stanovala u državnim stanovima i slično. Postoje razni mitovi gdje treba bogate rasterećivati. Mi tražimo dvije akcije, a to su porez na neto bogatstvo i vraćanje zakona o ispitivanju porijekla imovine.“ Standard u socijalističkoj Hrvatskoj uistinu je bio toliko dobar da su Hrvati odlazili u bivši Treći Reich kako bi zaradili i njemačkim markama prehranjivali snažnu socijalističku ekonomiju. Zna li Katarina da su komunisti 1945. proveli sveopću pljačku, konfiskaciju, nacionalizaciju i eksproprijaciju imovine? Hoće li Kata provjeriti jesu li današnji vlasnici velikih kompanija 1989. imali partijsku iskaznicu? Neka provjeri tko je bio , primjerice, Ante Grlić Radman?

Što je istina o gospodarstvu u Hrvatskoj/Jugoslaviji 1970-ih i 1980-ih? Napravili smo radikalan potez i otvorili povijesnu knjigu, te ovim putem to preporučamo i Katarini. Jugoslavenske republike od savezne su vlasti 1976. dobile dopuštenje podizanja međunarodnih zajmova uz jamstvo federacije, te je u Jugoslaviji na krilima vanjskih zajmova krenuo najveći investicijski val u povijesti Jugoslavije (autor ovog članka nagađa da investitori nisu bili iz socijalističkih država). Svatko se ponašao kao da će dug vratiti netko drugi. Republike su dizale zajmove, a naplata je dolazila federaciji. Visoki krediti uzimani su sve do druge naftne krize 1978. Tada su ponovno porasle cijene nafte, kao i kamate na kredite. Od 1979. zemlja počinje naglo siromašiti, a Katarina se hvalila baš sa 1978. godinom. U razdoblju od deset godina dug je s 1,2 milijarde dolara u 1971. narastao na više od 20 milijardi u 1980. Pokrivenost uvoza izvozom pala je na 48,5% u 1979. Godine 1981. inflacija je bila oko 46%, da bi 1989. dostigla iznos od 2 685% na godinu. Cijene su se udvostručivale svakog mjeseca, uvedene su restrikcije, dolazilo je do nestašica struje, robe široke potrošnje, poput benzina, kave, čokolade i praška za pranje. Broj neproduktivnih radnih mjesta iznosio je 27%, a standard stanovništva u razdoblju od 1979. do 1984. pao je za 34%! Katarina, čitaj i nešto drugo osim Marxa.

„Porez na bogatstvo ne bi oporezivao nekoga tko je naslijedio vikendicu ili klet, nego Željku Markić koja ima između devet ili deset nekretnina od kojih su neke luksuzne vile.“ Kakav kriminal! Kome je Željka ukrala imovinu? Kako se samo usuđuje investirati vlastite novce i posjedovati nekretnine? I k tome luksuzne?! Treba joj to oteti i dati nekome tko nije cijeli život radio i zaradio. „Bogati ne reinvestiraju ni ulažu, oni akumuliraju svoje bogatstvo“, nastavlja Katarina. I kad bi to uistinu bilo pravilo, a ne samo pretpostavka, posjedovati bogatstvo nije zločin. Umjesto da bude zavidna na Željkino bogatstvo, možda bi pametniji potez bio pitati Željku kako nešto stvoriti. Sigurni smo da bi Katarina kada bi akumulirala bogatstvo i izgradila devet nekretnina, a k tome i neku kriminalno luksuznu, svoju imovinu podijelila s nekim tko nema. Možda bi bilo bolje da joj u tom fiktivnom scenariju konfisciramo imovinu, u duhu pravog socijalizma.