Jedinstveno ratište: Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane u Bosni i Hercegovini 1992.-1995.

Pitanje djelovanja Hrvatske vojske (HV) u Bosni i Hercegovini kod mnogih povjesničara, političara i novinara neopravdano izaziva negativne reakcije i osudu hrvatskog vodstva i predsjednika dr. Franje Tuđmana. U svjetlu nedavne rasprave oko povučenog udžbenika povijesti, povjesničar dr. Ante Nazor istaknuo je u radijskoj emisiji HRT-a kako su Hrvatska i Bosna i Hercegovina bili jedinstveno ratište, što je kod sugovornika s druge strane, docenta Branimira Jankovića, izazvalo demonstraciju neznanja nedavne hrvatske povijesti i nerazumijevanja vojnih taktika i strategija.

Bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske Vesna Pusić i njoj slični Hrvatsku su optuživali za tzv. agresiju na BiH zbog prisustva HV-a u toj zemlji. Na tom tragu nalazi se i velikobošnjački narativ u Sarajevu koji negira trojni karakter BiH u kojoj žive tri konstitutivna naroda – Srbi, Bošnjaci i Hrvati. Pogrešnom narativu uvelike je doprinijela i presuda „hrvatskoj šestorci“ u Haagu kojom je vodstvo Hrvatske Republike Herceg-Bosne osuđeno za „udruženi zločinački poduhvat“ s ciljem razbijanja BiH i ujedinjenjem s Republikom Hrvatskom, uz etničko čišćenje muslimanskog stanovništva. Srećom pa povijesna znanost iznad sudskih presuda stranih sudova, koji ne razumiju prostor i povijest o kojima sude, prvo u obzir uzima i prvenstvo daje izvornim dokumentima, odnosno arhivskom gradivu koje je temelj svakog znanstvenog istraživanja. Treba podsjetiti da je oslobađanje hrvatskih generala Mladena Markača i Ante Gotovine ovisilo o glasu jednoga suca koji je mogao donijeti i suprotnu odluku. Bi li se time promijenila povijesna istina o operaciji „Oluja“ i hrvatskoj politici u obrambenom Domovinskom ratu?

Što znači izjava dr. Nazora o jedinstvenom ratištu? 1991. godine 80% snaga Jugoslavenske narodne armije napada Hrvatsku s prostora Bosne i Hercegovine! Činjenica je to koja se prešućuje ili jednostavno ne detektira u hrvatskoj javnosti, pa i u udžbenicima povijesti. Svaka država po međunarodnom ratnom pravu ima pravo vojnim snagama ući u drugu državu ako se iz nje napada i ugrožava teritorij onoga koji trpi agresiju. Oslobađanje juga Hrvatske i deblokada Dubrovnika 1992. moralo se dobrim dijelom izvesti djelovanjem s prostora Hercegovine, a za oslobađanje Knina u „Oluji“ u kolovozu 1995. ključno je bilo dovesti grad u poluokruženje iz BiH i preko Dinare se spustiti prema gradu, ne bi li se tako iznenadila obrana okupatora, odnosno Srpska vojska Krajine (SVK).

Tijekom agresije na Hrvatsku 1991., kada je prostor BiH korišten kao polazišna točka za JNA, mlada hrvatska država pripremala je i tu zemlju za rat koji će uslijediti iduće godine. Hrvatska je 1991. slala oružje Hrvatima u BiH, ali je naoružavala i muslimane, odnosno Bošnjake, za koje treba reći da su zauzeli neutralan stav prema ratu u Hrvatskoj. Simbolika te politike je poznata rečenica Alije Izetbegovića kako rat u Hrvatskoj „nije naš rat“. U agresorsku JNA pouzdavao se da će „štititi Bosnu i Hercegovinu“. Kada je u travnju 1992. započelo srpsko osvajanje BiH, Hrvatska je tu državu naoružavala, priznala i sudjelovala u njenoj obrani. Mnogi hrvatski vojnici stavili su se u službu Hrvatskog vijeća obrane (HVO), poglavito oni koji su vukli korijenje iz Hercegovine i srednje Bosne. Kontinuirana ratna pomoć Bošnjacima iz Hrvatske trajala je u kontinuitetu do napada bošnjačke Armije BiH na HVO u travnju 1993. kada se na račun hrvatskih prostora u BiH pokušalo nadoknaditi izgubljeno u ratu s bosanskim Srbima. Paralelno s ratom Hrvata i Muslimana u BiH, Hrvatska je nastavila primati bošnjačke izbjeglice, a grad Bihać, potpuno okružen srpskim snagama, vojnu pomoć nije prestajao dobivati i za vrijeme sukoba HVO-a i Armije BiH. Nakon potpisanog mira i zaustavljanja sukoba, vojna pomoć Armiji BiH se nastavila, ali je potpisivanje vojnog sporazuma sa Zagrebom postignuto tek 22. srpnja 1995., nakon genocida u Srebrenici. Angažman Hrvatske vojske i njenih pripadnika u ratu s muslimanima uglavnom se temeljio na dragovoljnom odlasku na ratište. Povjesničar Davor Marijan u svojim istraživanjima pokazao je da u obrani Herceg-Bosne nije bilo više od 2000 hrvatskih vojnika iz HV-a, što je podatak dovoljan za odbaciti tvrdnju o „agresiji“ RH na BiH. Radilo se o taktičkim postrojbama koje su „krpale“ dugačku crtu obrane i sprječavale muslimansko osvajanje teritorija na kojemu su Hrvati bili autohton narod.

Hrvatsko-muslimanski rat u BiH završio je potpisivanjem Washingtonskog sporazuma 18. ožujka 1994. Potom su se rasplamsali bošnjačko-srpski sukobi, poglavito u Bihaćkoj enklavi koju su napadale srpske vojske iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine. Bihać je bio strateški važan i za Hrvatsku jer je onemogućavao povezivanje Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj i Republike Srpske u Bosni i Hercegovini. U studenom 1994. HVO i Armija BiH provode operaciju „Cincar“ i oslobađaju Kupres, a Zborno područje Split počinje pripremati djelovanje HV-a na Dinari. Prva operacija bila je „Zima 94“ koja je započela 29. studenog i trajala punih 27 dana u teškim zimskim uvjetima. Nakon uspješno provedene operacije na livanjskom bojištu, Kninska krajina je ugrožena s do tada sigurnog područja u svom zaleđu. Nekoliko mjeseci HV i HVO održavali su dostignute crte uz nekoliko taktičkih pomaka do proljeća 1995.

Sljedeća napadna operacija nazvana je „Skok 1“ i provedena je 7. travnja 1995. Cilj je bio potisnuti srpske snage s dominantnih uzvišenja Dinare i staviti snage SVK u dolini Cetine pod vatreni nadzor. Stabilizirana je linija bojišnice na Dinari i na Livanjskom polju. Fokus Glavnog stožera HV-a potom se prebacio na zapadnu Slavoniju gdje je u vrlo kratkom roku, od 1. svibnja 1995. u operaciji „Bljesak“ potpuno oslobođen spomenuti teritorij.

U operaciji „Skok 2“ od 4. do 11. lipnja 1995. hrvatske snage nastavile su napredovanje na pravcu Livno – Bosansko Grahovo. Cilj je bio daljnje razbijanje srpskih snaga i stavljanje pod nadzor Šator planinu, a na Dinari ovladati grebenom Crvena zemlja, čime bi se ugrozilo Bosansko Grahovo i prometnica Bosansko Grahovo – Glamoč. Nakon potpisivanja Splitskog sporazuma 22. srpnja 1995. između Tuđmana i Izetbegovića, Hrvatska i BiH formalno su postale vojne saveznice. Do kraja srpnja, nedugo nakon potpisivanja vojnog sporazuma, u operaciji „Ljeto 95“ (25. – 29. 7.) HV oslobađa Bosansko Grahovo i Glamoč, čime opasno ugrožava Knin, centar srpske pobune i srpske paradržave u Hrvatskoj. Prekinuta je i prometnica Drvar – Knin. Potom je 4. kolovoza 1995. uslijedila operacija „Oluja“ kojom je Hrvatska vojska u nekoliko dana oslobodila cjelokupan okupirani teritorij Republike Hrvatske, osim istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Knin je oslobođen već drugoga dana, 5. kolovoza, a padom Republike Srpske Krajine razbijena je i srpska opsada Bihaća. Nakon „Bljeska“ i „Oluje“ Hrvatska vojska započinje sa završnim vojnim operacijama u BiH kojima će se Srbe u BiH i Slobodana Miloševića prisiliti za pregovarački stol.

Marijan o djelovanju HV-a u BiH u ljeto i ranu jesen 1995. spominje i jednu neuspješnu operaciju HV-a u kojoj se iz Banovine i Pounja 18. rujna pokušalo prijeći Unu i zauzeti Prijedor. Neuspješnu operaciju hrvatskom vodstvu je predlagao Richard Holbrooke, američki diplomat, potaknut izuzetno uspješnim operacijama HV-a i nedavno potpisanim Splitskim sporazumom. Mostobrani uspostavljeni s druge strane nisu se uspjeli održati, srpska vojska se konsolidirala i nakon početnog iznenađenja pokrenula protunapad i odbacila hrvatske snage koje su imale teške gubitke – 35 poginulih, 115 ranjenih i 7 nestalih.

Oslobađanje BiH nastavilo se u operaciji „Maestral“ provedenoj od 8. do 15. rujna 1995. Hrvatske snage u potpunosti su razbile 2. krajiški korpus VRS i oslobodile područje od 2500 četvornih kilometara, uključujući i gradove Drvar, Šipovo i Jajce. Ispred Banja Luke bio je još Mrkonjić grad koji će postati cilj sljedeće i posljednje operacije „Južni potez“, provedene od 8. do 11. listopada 1995. HV i HVO približili su se na samo 23 km od Banja Luke. Oslobođen je teritorij površine 800 četvornih kilometara, a uz Mrkonjić Grad zauzeta je i hidrocentrala na Vrbasu. Armiji BiH omogućeno je napredovanje prema dolini rijeke Sane. S ovom operacijom završen je rat u Bosni i Hercegovini, za koji Marjan u svom pregledu jedinstvenog ratišta kaže kako je rat u BiH ostao „nesvršeni rat“.