Još jedno ruglo u Zagrebu: Siva mrežasta konstrukcija

Gradskoj vlasti očito ne odgovara vizura grada Zagreba koji je u Europi poznat i kao „mali Beč“. Centar grada postao je igralište takozvanih umjetnika koji od grada dobivaju dozvole da u najljepšim ulicama i kvartovima crtaju i postavljaju besmislice, banalnosti i isprazne instalacije za koje vam netko mora reći da se radi o umjetnosti da bi znali na što ste naišli. Nedavno je na križanju Preradovićeve, Tesline i Masarykove pješačka zona pretvorena u lošu dječju bojanku velikog svjetski poznatog street art umjetnika Lunara. Zelene, crvene, žute, ljubičaste i roze glave mačaka nacrtane vještinom 9-godišnjaka izazvale su negodovanje većine građana Zagreba. Dogradonačelnik Luka Korlaet odbacio je kritike rekavši da je njegova objava na Facebooku o pješačkoj zoni imala 1000 lajkova. Gotova rasprava. Zašto se uopće dozvoljavaju takvi radikalni zahvati u centru grada koji dijele ljude i izazivaju kontroverze? Možete li zamisliti tako nešto na Stradunu? Hoće li moderni Michelangelo Lunar sutra dobiti posao da oboja dubrovačke zidine u, primjerice, tetris igricu?

Paviljon na zagrebačkom Zrinjevcu danas je omeđen sivom mrežastom konstrukcijom genijalne umjetnice Ivane Franke. Koliko je samo sati potrošila na ovu grozotu od stvari? Što to predstavlja? Izaziva li divljenje u vama? Ova siva neman stajat će na Zrinjevcu do 12. studenog, a grad će to platiti 6000 eura. Kao i u slučaju pješačke zone u Masarykovoj, većina građana ne podržava ovo takozvano umjetničko djelo. Jesu li Zagrepčani zbilja toliko nekulturni i ne razumiju pravu umjetnost?

Služba za informiranje grada Zagreba ovako je opisala ovo „umjetničko“ djelo: „Umjetnička instalacija Resonance of the Unforseen prvi put je predstavljena na Yokohama Trijenalu, kao intervencija na fasadi Muzeja umjetnosti Yokohama, te je uvrštena na popis najboljih djela javne umjetnosti u 2020. godini po izboru platforme Artsy“. Ako je tako, Zagreb je trebao dati i više od 6000 eura. Ovo što je ružnije od prosječne građevinske skele na zgradi, zapravo je svjetsko umjetničko djelo proglašeno najboljim od strane neke umjetničke platforme koja ima težinu kao i mišljenje prosječnog građanina koji mora ovo gledati kada šeta najljepšim gradskim parkom. Mora da je dobro, samo što to naš ograničeni um ne može dokučiti. Zagrebački informatorski službenici nastavljaju s tumačenjem ove ljepote: „Mrežasta konstrukcija kojom je prekriveno pročelje zgrade muzeja zahvaljujući moiréovom efektu proizvodila je jedinstven doživljaj, a u sklopu umjetničke platforme Artupunktura autorica je rekreirala instalaciju u paviljonu zagrebačkog parka Zrinjevac.“

Ovakva penetracije ružnoće u Zagreb nije slučajna i događa se već godinama u zapadnom svijetu. Raznorazni netalentirani samozvani umjetnici namjerno žele šokirati javnost, izazvati snažnu reakciju ljudi i onda to protumačiti kao neshvaćanje onoga što je umjetnik htio reći. Te i takve umjetnike potiče i financira vlast slična ovoj u Zagrebu. Više nema objektivne ljepote, vještine i napornog rada u umjetnosti. Sve treba srušiti i graditi ispočetka. Poželjno je i gotovo pa pravilo da se takve intervencije nikad ne događaju u novim dijelovima grada, već u samom centru, povijesnoj jezgri i mjestu gdje javni prostor priča priču o narodu, njegovoj kulturi i neprolaznim vrijednostima. Kako će gradska vlast odvoziti smeće u Zagrebu kada ga i sama promovira, financira i postavlja u javni prostor na užitak sviju nas.