Kod Dujmovića gostovali Nikola Banić i Mladen Koić koji bi prema Klasiću trebali biti u zatvoru

Na Z1 televiziji koja je trn u oku Pupovčevim „Novostima“ i Odjelu za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu kod novinara i publicista Tihomira Dujmovića gostovala su dvojica istraživača stvarnih i lažnih žrtava radnog i sabirnog logora Jasenovac, Nikola Banić i Mladen Koić. Dvojica gostiju u „Hrvatskim povijesnim istinama“ nisu povjesničari, ali su doktori znanosti, programeri, analitičari i statističari koji su svoju nepovijesnu ekspertizu odlučili primijeniti na jasenovački popis žrtava koji su usporedili s popisima žrtava nacističkih koncentracijskih logora. Otkrili su mnoge nelogičnosti i anomalije koje odstupaju od svih ostalih popisa žrtava njemačkih logora.

Mladen Koić Dujmoviću je otkrio kako je već u svibnju 1945. komunistička vlast u Jasenovac poslala Zemaljsku komisiju za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača koja je ondje pronašla pedesetak leševa, a zaključila kako je u logoru stradalo 500 do 600 000 ljudi, a u Staroj Gradiški još oko 80 000. Brojke se rasle i do 1 400 000, što bi značilo da je u logoru ubijano po 1000 ljudi svakog dana. Preuveličavanje žrtava komunistima je trebalo donijeti veću financijsku odštetu od poražene Njemačke. Najviši broj nije prošao kao relevantan, pa je zaključeno kako bi primjerenije bilo reći da je u Jasenovcu dnevno ubijano 500 ljudi i tako je „utvrđena“ brojka od 700 000 koja je nakon Domovinskog rata smanjena za deset puta, dok je u Srbiji ostala istom.

Govoreći o iskapanjima u potrazi za ustaškim žrtvama, Koić je rekao kako je u Donjoj Gradini pronađeno oko 450 leševa, a u samom Jasenovcu, u istočnom dijelu logora pronađeno je sedam leševa. U tri serije iskapanja, odmah nakon rata, zatim šezdesetih i sedamdesetih, nisu pronađene tisuće leševa kako se očekivalo. Na mnogim mjestima otkopali bi nekoliko leševa, to pomnožili sa kvadraturom za koju bi smatrali da bi bila dostatna i tako zaključili da je vjerojatno nešto više od 2000 leševa na jasenovačkom području. Koić kaže kako su više zatrpavali nego otkopavali, a što su sve pronašli nikada nisu otkrili.

Zatim, Dujmović je postavio pitanje kako se došlo do današnjeg službenog broja od 83 000. Na to je odgovorio Banić koji je rekao kako popis svih žrtava koji je sastavila institucija Javna ustanova Spomen područja Jasenovac (JUSP) datira iz komunističkog razdoblja, odnosno iz 1964. godine kada se očekivala isplata ratne odštete od Njemačke. Tada je na spisku bilo oko 59 000 žrtava, a s vremenom se „napumpavalo“ popis, govori Banić, koji je do 2007. dosegao otprilike 72 000, a deset godina kasnije pridodano je još 10 000 žrtava. Na kraju je dodao kako je JUSP u međuvremenu „otkrio“ još izvora koji su, gle čuda, povećali popis.

Dujmović je zatim upitao goste da prokomentiraju svoju izjavu kako je aktualni popis žrtava masovna prijevara. Kada su počeli analizirati popis odmah su počeli otkrivati imena ljudi koji su stradali izvan Jasenovca, mnogi u njemačkim logorima, a zapisani su i u Jasenovcu i u Njemačkoj. Banić je otkrio kako su pronašli mnogo „duplića“ iz čega je proizašlo logično pitanje zašto se to ne ispravlja ili laže li namjerno JUSP? Na Banića se nadovezao Koić koji je rekao kako jasenovački popis sadrži tisuće ljudi koji su preživjeli rat, što se vrlo jasno može dokazati. Mnoge jasenovačke žrtve živjele su dugi niz godina u Jugoslaviji, a neke su žive i danas! Dujmović ih je zatim upitao jesu li o svojim otkrićima obavijestili JUSP, na što je Banić odgovorio kako su ih zaposlenici JUSP-a već pratili u „Hrvatskom tjedniku“ gdje su objavljivali svoje pronalaske. Ne vjerujući da će prihvatiti, Banić i Koić ponudili su se djelatnicima JUSP-a za pomoć u utvrđivanju stvarnog broja, no odgovora nije bilo. Koić je rekao kako su prije objavljivanja knjige „Jasenovački popis. Lažne žrtve“ napisali više od 200 članaka kojima su ukazivali na nevjerodostojnost popisa, ali ništa od toga JUSP ili hrvatska država nisu uvažili, štoviše ignorirali su njihova istraživanja. Reagirali su tek u nekoliko slučajeva kada im je to bilo politički nezgodno, rekao je Koić. Na popisu su pronađeni mnogi poznati intelektualci, sportaši, znanstvenici, pa i budući KOS-ovci koji su preživjeli rat. Jedna od „žrtava“ Jasenovca je bila i popisivač žrtava logora, otkrio je Banić. Takvih i sličnih primjera je mnogo, složili su se gosti, a Banić se upitao zašto se barem ne potrude dobro lagati kada su već plaćeni da nešto rade u toj ustanovi.

Popis se mijenja, ali samo na više. Djelatnici ustanove tvrde da provjeravaju svaku žrtvu ponaosob, ali vidimo kako to rade, u nevjerici je rekao Koić. Potom je otkrio još jednu zanimljivu činjenicu, a to je brojka židovskog memorijalnog centra za holokaust Yad Vashem u Izraelu koja Jasenovcu priznaje tek oko 3000 židovskih žrtava, nasuprot „službenoj“ brojci stradalih Židova koja iznosi 13 000. Koić i Banić tijekom cijele emisije navodili su bizarne slučajeve takozvanih jasenovačkih žrtava koje su preživjele rat, a može ih se pronaći na internetu ili Youtubeu kako svjedoče o svom životu. Ništa od toga JUSP ne ispravlja niti briše s popisa. Osim, naprimjer, kako su otkrili gosti, kada je Plenković bio na sprovodu jednog ubijenog logoraša u 21. stoljeću. Tada nisu imali izbora nego ukloniti to ime. Uspoređujući godine rođenja žrtava, Koić i Banić su ustanovili kako se određene godine rođenja žrtava ponavljaju, što pokazuje kako su si autori popisa tako olakšavali zbrajanje godina žrtve do trenutka smrti. Mnogo je i navodnih dječjih žrtava 1928. godišta, što je u najmanju ruku sumnjivo upravo zbog učestalosti ponavljanja te godine. Koić je otkrio da su im djelatnici JUSP-a jednom prilikom, pod pritiskom njihovih radova, priznali da su mnoge godine izmišljane jer se, eto, nešto trebalo napisati. Mnogi „ubijeni“ u Jasenovcu umrli su prije Drugog svjetskog rata ili su rođeni nakon 1945. godine.

Koić i Banić tvrde da se na popisu žrtava u Jasenovcu nalazi čak 74 000 lažnih ili dvojbenih imena, što iznosi 89% od ukupnog broja! Zatim je Dujmović upitao je li 10 000 žrtava koje nisu dvojbene ili lažne konačan broj ubijenih u Jasenovcu? Ne, odgovorili su obojica, pojasnivši kako nisu povjesničari, već se bave bazama podataka. Cilj njihova istraživanja je bio ukazati što je krivo na popisu i kakve je on kvalitete. Povjesničari bi trebali krenuti od nule i utvrditi točan ili približno točan broj, rekao je Banić. Koić se nadovezao na svog kolegu rekavši da ako je 89% popisa problematično, ostatak se također ne može uzeti za ozbiljno. Na pitanje kako se stvarao i proširivao popis, Banić je objasnio tako da se svaka osoba za koju se pretpostavljalo, negdje načulo ili vjerovalo da je ubijena u Jasenovac, automatski dodavala na popis bez provjere podataka. Dakle, dovoljno je bilo čuti ili vidjeti riječ Jasenovac i popis bi postao veći. Na kraju emisije ukratko su predstavili svoju knjigu i iznijeli još apsurdnih podataka i loših istraživanja, primjerice ono Vladimira Žerjavića čija „otkrića“ danas uvažava hrvatska historiografija kao najpouzdanija i najbliža istini. Upitani jesu li što zaradili od knjige, Banić je rekao kako su on i Koić inženjeri i da su svoje vrijeme mogli puno bolje iskoristiti kada bi im novac bio prioritet. Istaknuli su Ivana Hrvojića koji je financijski pomogao u izdavanju knjige, jer od države ne bi ništa dobili, završio je Banić. Koić se nadovezao s citatom bl. Alojzija Stepinca koji su uvrstili u knjigu: „Ako možeš, onda to radi“.

Jučer smo pisali o profesoru Hrvoju Klasiću koji o Jasenovcu nikada nije napisao relevantan i na istraživanjima utemeljen znanstveni rad, ali ljude poput Nikole Banića i Mladena Koića bi poslao u zatvor ili financijski kaznio za „negiranje genocida“ u Jasenovcu. Inženjeri, statističari, analitičari i programeri volonterski su odradili možda i najveći posao u hrvatskoj historiografiji od 1990. godine, dokazali su da je popis lažan i znanstveno neutemeljen, no i danas u hrvatskoj politici, znanosti i javnosti postoji bojazan pred Pupovčevim Srbima, međunarodnim institucijama i parapolitičkim udrugama, te se o ovoj temi priča s dozom opreza, te se bježi od svakog preispitivanja brojke od 83 145 žrtava. Srpsku brojku žrtava u Jasenovcu proglašavamo mitom, nesvjesni da i sami, kao narod, njegujemo svoj mit koji se od srpskog razlikuje jedino po tome što je deset puta manji. Uostalom, smatram da Pupovčevim „Novostima“ treba ukinuti financiranje iz državnog proračuna.