Kratki pregled bitke za Vukovar 1991.

Najveća i najkrvavija bitka Domovinskog rata u Hrvatskoj bila je bitka za Vukovar koja je trajala od 25. kolovoza do 18. studenog 1991. godine. Vukovar, grad na Dunavu, smješten je uz samu granicu sa Republikom Srbijom, a većim dijelom okružen je selima sa većinski srpskim stanovništvom. Na sjeveru, Srbi su imali uporišta u Borovu Selu, Trpinji i Boboti, na zapadu u Bršadinu, a na jugu u Negoslavcima. Jedina otvorena komunikacija Vukovara sa slobodnim dijelom Republike Hrvatske bio je „Kukuruzni put“ na liniji Lužac – Bogdanovci – Marinci – Nuštar – Vinkovci. Prema popisu stanovništva iz 1991.. općina Vukovar imala je 84 189 stanovnika: 36 910 Hrvata (43,8%), 31 445 Srba (37,4%), 1375 Mađara (1,6%), 6124 Jugoslavena (7,3%) i 8335 ostalih ili neopredijeljenih (9,9%). U samom gradu Vukovaru živjelo je 44 369 stanovnika, od kojih su Hrvati činili 47,2%, a Srbi 32,3%. Ostali su bili Rusini, Mađari, Slovaci, Nijemci i gotovo 10% onih koji su se smatrali Jugoslavenima.

Politička i sigurnosna situacija na području općine Vukovar poklapa se sa događanjima na prostoru cijele Hrvatske. Nakon prvih višestranačkih izbora u travnju i svibnju 1990. vlast u Vukovaru osvojili su komunisti iz SKH-SDP-a (Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena), sastavljeni uglavnom od Srba i samoproglašenih Jugoslavena. S vremenom će se Srbi iz redova komunista postepeno priklanjati Srpskoj demokratskoj stranci (SDS). Stožerna stranka Hrvata tada je bila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Politička situacija pogoršava se u veljači i ožujku 1991. serijom tzv. „mitinga“ SDS-a i srpskog naroda na području općine. Nakon sukoba hrvatske policije sa srpskim teroristima na Plitvicama 31. ožujka 1991., Srbi u okolnim selima podižu prve barikade i time se sigurnosna situacija drastično pogoršala, a pokoljem hrvatskih policajaca u Borovu selu 2. svibnja 1991. na vukovarskom području zavladalo je ratno stanje. Ubijeno je 12, a ranjeno više od 20 policajaca. Tijekom mjeseca svibnja 1991. Jugoslavenska narodna armija (JNA) počinje se razmještati na području općine Vukovar kao „tampon zona“ između srpskih terorista i hrvatske policije. Počinje se pripremati i hrvatska obrana. U svibnju na područje Vukovara u pomoć dolazi Specijalna policija iz Slavonskog Broda, a u lipnju pripadnici Policijske uprave Varaždin i Čakovec. U raznim smjenama dolazile su snage policije iz Osijeka, Vinkovaca, Županje i Zaboka. Od travnja do srpnja 1991. hrvatske snage izgradile su komunikaciju između sela Bogdanovci i Marinci, što će se pokazati ključnim u dugotrajnoj obrani grada.

Nakon proglašenja hrvatske neovisnosti 25. lipnja 1991. i napada JNA na Sloveniju 27. lipnja, JNA je opkolila silos Đergaj kod Bršadina koji su čuvali pripadnici Zbora Narodne Garde i zahtijevala od njih da se povuku. U Borovo Selo tada je stiglo i šest autobusa dobrovoljaca iz Srbije. Tijekom srpnja JNA i srpske paravojne snage razmještaju se oko Vukovara i počinju s topničkim i zračnim napadima manjeg intenziteta na Borovo Naselje i Vukovar. Hrvatske snage na čelu s Blagom Zadrom 4. srpnja 1991. obranili su i od srpskih terorista očistili Borovo Naselje i konsolidirali obranu na tom području. Početkom kolovoza pod hrvatski nadzor stavljeno je vukovarsko naselje Lužac koje je usmjereno prema selu Bogdanovci. Tijekom srpnja i kolovoza JNA i srpske snage u istočnoj Slavoniji i Srijemu zauzimaju teritorij i protjeruju hrvatsko stanovništvo iz Ćelija, Dalja, Erduta i Aljmaša. Dan prije prvog općeg tenkovsko-pješačkog napada na Vukovar, 24. kolovoza 1991. na zapovijed Blage Zadre Luka Andrijanić pogodio je dva zrakoplova JNA koji su raketirali položaj hrvatskih snaga na silosu Đergaj.

Srpski planovi za Vukovar bili su u roku od tri dana zauzeti grad za koji se vjerovalo da ga je gotovo nemoguće braniti. Međutim, 25. kolovoza 1991. JNA i srpske snage doživjele su težak poraz i tijekom rujna 1991. bezuspješno su napadali hrvatske položaje.

Sredinom kolovoza obranu grada od Tomislava Merčepa preuzima Ivica Arbanas, zapovjednik 4. bojne 3. brigade ZNG-a, nakon što je Zadro odbio tu dužnost i zadržao zapovjedništvo u Borovu Naselju. Mile Dedaković – Jastreb i Branko Borković – Mladi Jastreb obranu preuzimaju 2. rujna 1991. i ustrojavaju položaje i jedinice obrane.

U Borovu Naselju na Trpinjskoj cesti pod zapovjedništvom Blage Zadre od 14. do 18. rujna 1991. uništeni su deseci tenkova i transportera JNA, čime je nastalo poznato „Groblje tenkova“. Teške pješačke borbe vode se na Sajmištu u Vukovaru, no obrana funkcionira i neprijateljski gubitci se povećavaju iz dana u dan. Krajem rujna 1991. u Vukovar ulaze posljednja pojačanja, među njima i 58 pripadnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) koji su učvrstili obranu Sajmišta i Bogdanovaca.

Svjesni da će Vukovar biti teški zalogaj za srpske snage, JNA 1. listopada osniva dvije operativne grupe – „Sjever“ i „Jug“. Toga dana JNA zauzima selo Marince i Vukovar se od tog datuma nalazi u potpunom okruženju. Neprekidni topnički, zračni, oklopni i pješački napadi potrajali su još mjesec i pol dana prije nego što je hrvatska obrana u potpunosti iscrpljena i slomljena. Hrvatske snage izvan Vukovara pokušale su u dva navrata, 13. listopada i 13. studenog, razbiti okruženje Vukovara zauzimanjem Marinaca. Međutim, snažna koncentracija srpskih snaga i slabo naoružanje hrvatskih branitelja bili su presudni za neuspjeh tih operacija. U Borovu Naselju 16. listopada pogiba Blago Zadro što su mnogi branitelji protumačili kao početak kraja obrane tog dijela Vukovara. JNA 2. studenog zauzima naselje Lužac i time prekida komunikaciju Vukovar – Borovo Naselje, podijelivši obranu Vukovara u dva zasebna područja. Obrana sela Bogdanovaca slomljena je 10. studenog, a posljednji pokušaj hrvatskih snaga za deblokadu Vukovara iz smjera Nuštra 13. studenog JNA je odbila. Padom Milovog brda u Vukovaru hrvatska obrana sabijena je u tri odvojena džepa.

U ponedjeljak 18. studenog srpske snage zauzele su najveći dio Vukovara predajom hrvatskih snaga na Mitnici, a 19. studenog slomljena je obrana Borova Naselja. Manji dio hrvatskih branitelja pružao je otpor do jutarnjih sati 20. studenog, a posljednje grupe iz grada su izašle 23. studenog. Oni koji nisu izašli u proboju, zarobljeni su i odvedeni u srpske koncentracijske logore na području Republike Srbije. Nakon zauzimanja bolnice, JNA i srpske paravojne formacije počinile su najteži zločin nad Hrvatima u Domovinskom ratu. Na poljoprivrednom dobru Ovčara mučili su i potom ubili i u jamu bacili tijela 200 Hrvata, civila i branitelja, uglavnom ranjenika. Jedan cijeli autobus sa 65 zarobljenih nestao je i do danas se ne zna njihova sudbina.

Herojska obrana Vukovara na grad je vezala ogromne snage JNA koje su za cilj imale zauzeti cijelu istočnu Slavoniju i spojiti se sa snagama Banjalučkog korpusa u zapadnoj Slavoniji. Tromjesečna opsada Vukovara toliko je oslabila JNA da nakon zauzimanja Vukovara više nije imala snage napredovati prema zapadu. Hrvatske snage u Vukovaru brojile su oko 1 800 - 2000 ljudi pod oružjem nasuprot neprijatelju koji je brojio oko 50 000 vojnika, što JNA, što srpskih dobrovoljaca iz Srbije i domaćih srpskih pobunjenika iz Vukovara i okolnih sela. Od ratne tehnike, JNA je na Vukovaru imala više od 1000 tenkova i oklopnih vozila, stotine teških topova, riječnu flotilu JNA, ratno zrakoplovstvo i raketne sustave razmještene u Vojvodini preko Dunava. Hrvatska ratna tehnika u usporedbi sa srpskom je zanemariva. Oklopnih snaga gotovo da i nije bilo, topničkih i minobacačkih granata kronično je nedostajalo, a u zadnjim danima problem je bio i nedostatak pješačkog streljiva. U bitci za Vukovar poginulo je 879 hrvatskih branitelja, a 777 ih je ranjeno. Gubitci srpske strane procjenjuju se na 10 – 15 000 poginulih vojnika, nekoliko stotina uništenih tenkova i transportera, te preko 20 srušenih zrakoplova i helikoptera.

U masovnoj grobnici na današnjem Memorijalnom groblju ekshumirano je 938 tijela. Najmanje 265 je odvedeno, ubijeno i nestalo na Ovčari. Prema popisu vukovarskih franjevaca život je izgubilo ukupno 2717 osoba, branitelja i civila. Danas se još traga za više od 500 nestalih sa područja Vukovarsko-srijemske županije.

Okupirano područje istočne Slavonije i grad Vukovar vraćeni su Hrvatskoj 15. siječnja 1998. nakon završetka UN-ove mirovne operacije UNTAES. Međutim, bez hrvatskih ratnih pobjeda u „Bljesku“, „Oluji“ i operacijama u Bosni i Hercegovini tijekom 1995. godine, ne bi bilo ni mirnog povratka Vukovara u sastav Republike Hrvatske.