Liječnik Dubravko Habek u znanstvenom radu otkriva kako je NDH skrbila o kozaračkoj djeci u Bjelovaru

Liječnik, ginekolog, sveučilišni profesor i povjesničar Dubravko Habek autor je izvornog znanstvenog rada „Djeca iz Potkozarja zaprimljena na skrb i liječenje u Državnu bolnicu u Bjelovaru 1942.-1943. godine“. Donosimo sažetak rada koji je objavljen u časopisu „Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Bjelovaru“.

Prof. prim. dr. sc. Dubravko Habek, dr. med., prikazuje obrađene izvorne arhivske podatke o javnozdravstvenom i sociološkom problemu stotinu djece, ratnih izbjeglica iz Potkozarja doseljenih u Bjelovar i bjelovarsko područje od ljeta 1942. do 1943. godine koji su popraćeni zbivanjima u onodobnoj publicistici i ratnim dokumentima.

Vukić podsjeća na zbrinjavanje djece s Kozare i one izbjegle uslijed ustanka u Srbu

Habek: Na područje Velike župe Bjelovar pristiglo je 16.000 'zarobljenika' s Kozare

 Rad će, kako piše na početku, popuniti prazninu ili pomoći u rješavanju dvojbi o zbivanjima tijekom II. svjetskoga rata i skrbi o velikom broju djece u bjelovarskoj Državnoj bolnici čije je malobrojno osoblje liječnika i časnih sestara milosrdnica besprigovorno odradilo svoje poslanje u teškim ratnim i drugim socijalno-političkim okolnostima.

Uz postojeće probleme, manjka liječničkog i izučenog bolničarskog osoblja u hrvatskim bolnicama tijekom II. svjetskoga rata, ratnih migracija i epidemija zaraznih bolesti, dolazak većega broja izbjeglica zahtijevao je logističke i medicinske izazove, koje je trebalo uklopiti u svakodnevni život, piše Habek.

Tako je Velika župa Bilogora, u dopisu koji je 27. srpnja 1942. uputila Ministarstvu zdravstva, zahtijevala bolje opremanje bolnice u Bjelovaru te pomoć oko poboljšanja zdravstvene službe na svojem području. Navedena pomoć zatražena je upravo zato što je oko 16.000 „zarobljenika“ s Kozare, „nenajavljeno i bez da su prethodno raskuženi“, upućeno u tu veliku župu, odnosno u njezine kotare Garešnicu i Grubišno Polje, otkuda su bolesni i djeca upućivani u Državnu bolnicu u Bjelovar.

Prema vlastitim istraživanjima, broj liječnika i školovanih bolničarki, prvenstveno časnih sestara milosrdnica, u bjelovarskoj je bolnici, gradu i tadašnjoj Župi Bilogora ostao nepromijenjen, s fluktuacijom maloga broja liječnika stažista koji su nakon obavljenog pripravničkog staža napuštali bolnicu, otkriva Habek.

Vukić: U Jasenovcu je stradalo između 700 i 1600 ljudi, no to nije konačna brojka

'Osim Poglavnika i Boga nemaju nikoga na svietu'

 Liječnik i povjesničar potom nastavlja: „Iz istraživanja je razvidno da je velik broj djece imao skabijes s piodermijama i furunkulozom, impetigo te gljivične infekcije, zatim pertussis, dizenteriju, bronhitis i pneumoniju, dakle prijenosne kožne i respiracijske bolesti koje je trebalo izolirati i liječiti u ranjenicima i bolesnima već prepunoj bjelovarskoj bolnici. Djeca s navedenim bolestima liječena su na Internom i Zaraznom te Kožnoveneričnom odjelu, koji su bili u zasebnoj bolničkoj zgradi, odijeljeni od zgrade kirurgije s rodilištem, kamo je zaprimljen mali broj djece zbog kirurškoga liječenja.

Zbog problema zbrinjavanja djece zaprimljene na bolničku skrb i izliječene ratne siročadi, u ondašnjoj periodici, poput tjednika „Bilogora“, mole se građani da udome djecu u svojim domovima, ustvrdio je Habek. Tijekom 1942. Državna bolnica u Bjelovaru primila je iz raznih sabirališta više od stotinu djece. „To je ratna sirotčad, za koju su se pored upravitelja bolnice upravo materinski brinule častne sestre milosrdnice“, piše u tjedniku koji citira Habek. Nadalje, „Bilogora“ poziva Hrvate da prime djecu koju još uvijek treba udomiti jer „osim Poglavnika i Boga nemaju nikoga na svietu“.

Habek zaključuje kako su nepoznati podatci o djeci iz Potkozarja koja su zbrinjavana i udomljavana u bjelovarskoj Državnoj bolnici, Bjelovaru i bjelovarskome kraju objelodanjeni ovim istraživanjem te je dan još jedan dokaz da su ondašnje lokalne vlasti omogućile pridošloj djeci zbrinjavanje, skrb, njegu i liječenje, što podržavaju i drugi autori.

„Istraživanje potvrđuje koordinaciju ondašnjih lokalnih i državnih vlasti (ministarstva), Crvenoga križa, zdravstvenih vlasti, bjelovarskoga liječništva i bolničkih časnih sestara milosrdnica, Katoličke crkve i vojnih vlasti u zbrinjavanju velikoga broja djece, jer bez navedenoga takvu humanitarnu akciju nije moguće odraditi u ratnim uvjetima i okolnostima koje su tada vladale, o čemu su u svojim radovima promišljali i što su i potvrdili i drugi, poput Diane Budisavljević“, završava Habek.

Rade Končar bio je komunistički revolucionar, terorist i pobunjenik protiv hrvatske države