Možemo!, Pupovac i takozvani antifašisti na Petrovoj gori položili vijence za Titovu zločinačku vojsku

Nije tajna kako Hrvatska u političkom životu ima još mnogo Jugoslavena koji sve otvorenije iskazuju svoju lojalnost bivšoj državi i pokojnom komunističkom diktatoru i zločincu Josipu Brozu Titu. Njegovi vjerni pioniri i dalje žive i njeguju takozvano „bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti“, pohode razne partizanske obljetnice, slave diktatorov rođendan, obilježavaju datum njegove smrti i još mnogo toga, praveći se kako je Republika Hrvatska nasljednica Socijalističke Republike Hrvatske. Još od pada komunizma u Europi i Hrvatskoj, takozvani antifašisti u suverenoj, samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi i dalje nas uvjeravaju kako je 1945. godine stigla sloboda hrvatskom narodu, iako je istina potpuno drugačija. Te je godine nad hrvatskim narodom izvršen najveći pokolj u njegovoj povijesti, Hrvatska je ponovno zarobljena u Jugoslaviji, ovoga puta u onoj komunističkoj, ali opet pod dominacijom Beograda. Hrvati su se tek u Domovinskom ratu konačno oslobodili od „osloboditelja“, srušili komunistički poredak i ideju Velike Srbije istjerali s područja Republike Hrvatske. Međutim, danas imamo političke stranke, parlamentarne zastupnike i gradonačelnike koji u demokratskoj i neovisnoj Hrvatskoj bez imalo srama odaju počast petokraci i zločinačkoj Titovoj vojsci protiv koje su se hrvatski branitelji borili u Domovinskom ratu.

Na Petrovoj gori u subotu 18. svibnja 2024., ne 1954., okupila se sjajna postava „hrvatske“ ekstremne ljevice: predsjednik Srpskog narodnog vijeća i pred kamerama uvijek uplakan zbog ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj Milorad Pupovac, zatim crvenokosa partizanka Rada Borić kao izaslanica stranke opasnih namjera Možemo!, te brojni predstavnici takozvanih antifašističkih udruga. S obzirom na to da je ideja Velike Srbije u Hrvatskoj pometena u „Oluji“, Milorad se za srpsku stvar bori obučen u partizansku uniformu, pod zastavom lažnog antifašizma, odnosno njegove komunističke inačice koja je u svojoj suštini zapravo – crveni fašizam. Rada i njezini drugovi iz stranke Možemo! petokraku vole jednako kao i dugine boje, kolika je ta ljubav prema najvećim krvnicima hrvatskog naroda u njegovoj povijesti svjedoči nedavna manifestacija koju nam već tradicionalno priprema Senf u Zagrebu - „Trnjanski kresovi“ kojima se odaje počast Titovoj zločinačkoj vojsci koja je 8. svibnja 1945. zauzela, ne oslobodila, Zagreb i potom počinila masovne zločine i pljačku imovine građana koje je tobože oslobađala od fašizma, a u stvarnosti od života, kuća, stanova i ljudskih prava.

Položivši vijence za partizanske borce i srpski narod koji nikada u ruke nije uzeo pušku, već je trpio genocid u svakom ratu, Milorad je podno rugla od spomenika kipara Vojina Bakića medijima održao povijesnu lekciju iz jugoslavenske istoriografije, ili bolje rečeno mitologije. Vječito ugroženi Milorad medijima je objasnio kako je proglašenje Nezavisne Države Hrvatske najveća izdaja hrvatskog naroda i svih južnoslavenskih naroda općenito. Desetog travnja 1941. izdane su vrijednosti „u koje vjeruju hrvatski i srpski narod, a to je ideja zajedničkog života i slobode za koje su se generacije Hrvata, Srba i drugih južnoslavenskih naroda borile kroz dva stoljeća". Doktor povijesti i arbitar istine Milorad našem je narodu predodredio da državu smije imati samo u zajedništvu s drugim „južnoslavenskim“ narodima. Sam čin proglašenja NDH, prije nego što je Pavelić i stigao u Zagreb ili su se dogodili prvi zločini, za Milorada i njegove drugove čin je izdaje, ne samo njih, već i cijelog hrvatskog naroda koji u nekom Miloradovom svemiru ne želi samostalnu Hrvatsku.

Ovakve obljetnice ne mogu proći bez Rade Borić, članice projugoslavenske i globalističke stranke koja obožava kulturu smrti – Možemo!. Gospođa Borić kao da je stvorena biti zaštitno lice naših još živućih partizana i onih koji su to postali tek nakon kraja Drugog svjetskog rata. Kada crvena Rada, u doslovnom i figurativnom smislu, stisne šaku i podigne ju visoko da svaki fašist vidi, hrvatskoj crnoj desnici nije svejedno! Još uvijek ima onih koji su spremni na nove „Narodnooslobodilačke borbe“, uz Radu tu je i drugarica Katarina Peović čije ozareno lice jedva čeka dignuti neku prugu u zrak. Nedavno je i pretili profesionalni homoseksualac s upitnom sposobnošću za napraviti sklek poslao oštro upozorenje ustašama da je spreman vratiti se u Hrvatsku i ubijati ih nemilosrdno ukoliko desničarsko verbalno nasilje preraste u fizičko. Riječ je o bivšem Indexovom novinaru Gordanu Duhačeku koji je homofob sam prema sebi. Jake crvene snage udružile su se s 2SLGBTQQIPAA+ ratnicima, što je savez protiv kojeg nema pobjede!

Radin herojski govor s Petrove gore oduševio je još jednog modernog partizana, Eugena Jakovčića. Taj vjeran Titov pionir i vrijedan radnik parapolitičke udruge „Documente“ na X-u je iznio Radinu ključnu poruku: „Ako bismo danas preveli Titovu zapovijed „Ranjenike ne ostavljamo iza sebe“, to znači da iza sebe ne ostavljamo slabije, druge i drukčije, one koji pripadaju etničkim i seksualnim manjinama, invalide…“. Kada bi danas Tito bio živ i čuo Radin govor, bio bi presretan čuti da su seksualne manjine postali njegovi najvrjedniji borci. Mrtva Jugoslavija je u sigurnim rukama s ovakvim novim partizanima. Čitajući Radin poziv na neostavljanje sadašnjih Titovih ratnika iza sebe, zasigurno ste si postavili isto pitanje kao i autor ovog teksta. Jesu li svi pripadnici neke od manjinskih etničkih zajednica u Hrvatskoj automatizmom Titovi pioniri? A tek invalidi? Otkud su se oni našli u partizanskom zbjegu pred crnom desnicom? Ima mnogo invalida u Hrvatskoj koji su postali invalidi ratujući protiv te iste vojske kojoj u čast Rada i Milorad donose vijence i pjevaju hvalospjeve. No, po tko zna koji put činimo jedno te istu grešku – nastojimo zdravim razumom i logikom razumjeti našu ljevicu.

Kako vrijeme odmiče, a hrvatska država ulazi u ozbiljne godine, sve je primjetnije jugoslavenstvo takozvane hrvatske ljevice. Petokrake i jugoslavenske zastave na prostoru čitave Hrvatske sve su učestalija pojava. Zagrebački gradonačelnik pali krijesove u čast zločinačkoj i antihrvatskoj vojsci, istovremeno govoreći vlastitom narodu da zaboravi na Domovinski rat jer puno je prošlo, čemu se opterećivati. Što će vam pravda i odšteta? Poruke sa Petrove gore su vrlo jasne: hrvatska država može postojati jedino kao proizvod takozvane „Narodnooslobodilačke borbe“, ideje jugoslavenstva i socijalizma. Za Senfa, Radu i Milorada ova je država stvorena 1945., ne 1991. kada se dogodio „bratoubilački građanski rat“ koji je razbio Jugoslaviju, njihovu istinsku domovinu. Međutim, ta mračna i nesretna 1991., i još gora 1995., na njihovu nesreću stvorila je neovisnu hrvatsku državu, bez Beograda i zajedništva s „južnoslavenskim narodima“. To ih ipak ne sprječava da i dalje neumorno rade na poništenju druge velike izdaje hrvatskog naroda i svih ostalih naroda na „ovom“ prostoru. Ovoga puta, partizanima će pomoći i prajdizani. Jugoslavenska i seksualna manjina hrabro koračaju u novu pobjedu, a mi ne znamo bismo li se smijali ili si postavili pitanje zašto hrvatska vlast dopušta i ne kažnjava veličanje zločinačke, antihrvatske i komunističke vojske?