Na današnji dan umro je prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman

Moderna hrvatska država stvorena u Domovinskom ratu 1991.-1995. u ključnim trenutcima rata i borbe za međunarodno priznanje imala je za predsjednika čovjeka koji je u kratkom periodu, uz potporu hrvatskog naroda i odlučnost hrvatskih branitelja, uspio ostvariti višestoljetni hrvatski san o neovisnoj i samostalnoj hrvatskoj državi. U teškim okolnostima raspada socijalističke Jugoslavije, razoružanja Hrvatske od strane Jugoslavenske narodne armije i sve snažnijih velikosrpskih posezanja za hrvatskim teritorijem, dr. Franjo Tuđman unatoč predviđanjima svijeta uspio je stvoriti, obraniti i u konačnici osloboditi Hrvatsku od srpskog agresora i vratiti ju u srednjoeuropski i mediteranski civilizacijski krug otkuda je Hrvatska, u nesretnim geopolitičkim okolnostima i vođena slijepim i naivnim političkim vođama, 1918. gurnuta u balkanski i velikosrpski kontekst.

Tijekom posljednjeg desetljeća svog života neosporna je činjenica da je Tuđman postao jednim od najvećih hrvatskih velikana u tisućljetnoj hrvatskoj povijesti, upravo zbog rezultata svoje politike, a to je slobodna i neovisna hrvatska država. Izborne pobjede na parlamentarnim (1990., 1992. i 1995.) i predsjedničkim izborima (1992. i 1997.) dokaz su njegove uspješne politike i potpore koju je uživao u hrvatskom narodu. Krajem 1989. i početkom 1990. u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) okupio je većinu naroda koji je prepoznao kako se ne radi samo o političkoj stranci, već i o pokretu za uspostavu slobodne države. Na izborima u travnju i svibnju 1990. Tuđman i HDZ odnose uvjerljivu pobjedu i nedugo zatim započinje tkz. „puzajuća“ agresija na Hrvatsku. JNA razoružava Hrvatsku, a hrvatske općine sa srpskom većinom u Slavoniji, na Banovini, Kordunu, u Lici i sjevernoj Dalmaciji počinju otkazivati poslušnost Zagrebu i demokratskoj hrvatskoj vlasti. Balvan revolucija u kolovozu 1990., prijetnje JNA izvanrednim stanjem u siječnju 1991., pobuna u Pakracu 1. ožujka 1991., „Krvavi Uskrs“ 31. ožujka 1991. i ubojstvo hrvatskih policajaca u Borovu Selu 2. svibnja 1991. nagovještavali su neizbježan i nametnuti rat koji je započeo odmah nakon proglašenja hrvatske samostalnosti i neovisnosti 25. lipnja 1991.

Franjo Tuđman i hrvatski branitelji u periodu od pola godine, od lipnja 1991. do siječnja 1992., učinili su ono u što svijet nije vjerovao niti je to želio. Stvorili su i obranili hrvatsku državu, time srušivši komunističku Jugoslaviju kao tamnicu hrvatskog naroda i poremetivši velikosrpske planove iz Beograda. U narednom razdoblju Hrvatska je prepoznata kao međunarodni subjekt i politička realnost na jugoistoku Europe. Hrvatska vojska iz obrambenih položaja prelazi u napadne operacije, 1992. oslobađa jug Hrvatske i deblokira Dubrovnik, sudjeluje u obrani Hercegovine i naoružavanju Bošnjaka i Hrvata u otporu protiv srpske agresije u BiH 1992., zatim 1993. poduzima lokalne operacije za odbacivanje srpskih snaga od Zadra i Gospića, a tijekom 1994. priprema teren za oslobađanje cjelokupnog hrvatskog teritorija provodeći niz uspješnih vojnih operacija u BiH i Hrvatskoj. U 1995. godini Hrvatska vojska predvođena dr. Tuđmanom u akcijama „Bljesak“ i „Oluja“ oslobađa cjelokupan hrvatski teritorij, osim istoka Hrvatske koji je vraćen mirnim putem 1998. godine. U periodu rata, Tuđman i hrvatska diplomacija suočavali su se sa međunarodnom zajednicom koja je nesklono gledala na hrvatske vojne operacije, naivno misleći da će se rat u Hrvatskoj riješiti mirnim putem i to kroz velike ustupke pobunjenim Srbima koji su odbijali bilo kakav život u bilo kakvoj hrvatskoj državi.

Tuđmanova suverena politika i nepokolebljivost pred svijetom u provođenju nacionalnih interesa i oslobađanju okupiranih područja zaslužuju svako priznanje i poštovanje, što se i očitovalo u potpori koju je prvi hrvatski predsjednik uživao u narodu. Nakon smrti 10. prosinca 1999. Hrvatsku je ostavio sljedećim generacijama slobodnom, demokratskom i pozicioniranom u svijetu gdje je uživala poštovanje onih koji su prepoznali snagu i odlučnost hrvatskog čovjeka i vojnika. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj 13. prosinca 1999., a na posljednje počivalište u velikom broju ispratio ga je hrvatski narod koji ga je vjerno pratio na putu uspostave slobodne i samostalne hrvatske države.