Napad na Dubrovnik 6. prosinca 1991. i oslobađanje hrvatskog juga 1992.

Jugoslavenska narodna armija (JNA) na krajnjem jugu Hrvatske djelovala je u dva operativna pravca: Mostar – Split i Trebinje – Dubrovnik. Na pravcu prema Splitu bio je Užički korpus koji je 20. rujna 1991. počeo pristizati na područje zapadne i srednje Hercegovine. Zbog nedostatka ljudi zadaća korpusa bila je osiguranje aerodroma u Mostaru. Dio Užičkog korpusa prebačen je u Banjalučki i Kninski korpus, a nedostatak je popunjen dijelovima Sarajevskog i Titogradskog korpusa.

Za napad na Dubrovnik iz Trebinja i Herceg Novog osnovana je Druga operativna grupa (OG 2) koja se sastojala od snaga Titogradskog korpusa, Vojnopomorskog sektora Boka i Teritorijalne obrane Crne Gore. Hrvatska je na južnom bojištu imala najslabije i najmalobrojnije snage, a za potrebe obrane Dubrovnika osnovan je Dubrovački samostalni bataljun čiji je sastav kasnije ojačan manjim skupinama iz Operativne zone Split.

Završne pripreme za napad na jug Hrvatske počele su 17. rujna 1991. blokadom svih hrvatskih luka, pa tako i dubrovačke. Opći napad JNA je pokrenula 1. listopada iz pravca Popova Polja i područja Crne Gore preko Prevlake. Prvoga dana kod Čepikuća JNA je pretrpjela težak poraz, ali to ju nije spriječilo da 4. listopada zauzme Slano i time potpuno odsječe Dubrovnik od ostatka Hrvatske. Do 5. listopada JNA je očistila Prevlaku, a nakon okupacije Cavtata 15. listopada napadnut je i Dubrovnik. Župa Dubrovačka okupirana je 24. listopada. Prvi sljedeći uspjeh JNA dogodio se tek 24. studenog kada su pale Čepikuće. Od tog trenutka JNA nadzire Hercegovinu do Neretve. Međutim, na području hrvatskog juga do sredine listopada 1991. kopnene snage JNA su manje-više svuda zaustavljene.

Kontrolu nad Dubrovnikom JNA je pokušavala preuzeti blokadom i stalnim pozivima na predaju, te topničkim udarima po čitavom gradu. U Dubrovniku se u blokadi nalazilo 60 000 stanovnika i izbjeglica bez opskrbe vodom, strujom, hranom i lijekovima. Vrhunac ratnih zbivanja u Dubrovniku dogodio se 6. prosinca 1991. kada je Dubrovnik napadnut s kopna, mora i iz zraka. Od rane zore do večernjih sati toga dana je na Dubrovnik palo više od 1000 projektila, poginulo je 19 branitelja i civila, a 60 ih je ranjeno. Najteže borbe vodile su se na Srđu iznad grada, za tvrđavu Imperijal. Još od studenog neprijatelj je bezuspješno pokušavao osvojiti ovaj strateški važan položaj za Dubrovnik. Malobrojni branitelji, njih tridesetak, 6. prosinca 1991. se moralo povući u samu tvrđavu iz koje su odbijali napade stotina vojnika JNA. Uz domaće branitelje istaknuli su se i pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) te gardisti 4. brigade. U kritičnom trenutku od hrvatskog topništva zatražili su i vatru po svojem položaju, ne bi li zadržali Srđ. Ne uspjevši zauzeti Imperijal i slomiti obranu Dubrovnika JNA se osvećuje žestokim granatiranjem povijesne jezgre i zidina grada što je svijetu otvorilo oči o namjerama JNA i srbijanskog vodstva na čelu sa Slobodanom Miloševićem u ratu protiv Hrvata. Srpska propaganda napad na Dubrovnik prikazivala je kao rezultat unutarnjih sukoba ustaša i stranih plaćenika, prilikom čega su paljene automobilske gume kako bi stvorio dojam da JNA gađa grad.

Oslobađanje juga Hrvatske provelo se tijekom 1992. godine, nakon što se u travnju rasplamsao rat između Hrvata i JNA u Hercegovini. Još od svibnja 1991. hercegovački Hrvati blokirali su snage JNA u napadu na Hrvatsku i time štitili ranjivi bok Republike Hrvatske. Važno je napomenuti da je rat za hrvatski jug neodvojiv od rata u Hercegovini.

JNA je na području od Neretve do Boke kotorske imala glavninu Bilećkog korpusa koji je u prosincu 1991. premješten iz Rijeke, zatim lokalne postrojbe JNA u Trebinju, Mostaru i Čapljini, te dijelove Podgoričkog korpusa. Namjera JNA i Kninskog korpusa na tom području bilo je zauzimanje Livna i Tomislavgrada te spajanje sa snagama u dolini Neretve. U drugoj polovici travnja 1992. JNA pokreće operaciju čiji je cilj bio izlazak na Neretvu i zauzimanje Mostara.

U Sektoru Dubrovnik 1992. Hrvatska vojska ima tri slabo naoružane pričuvne brigade, 115. iz Imotskog, 116. iz Metkovića i 163. iz Dubrovnika, te mornaričke odrede Dubrovnik i Pelješac. Uz njih se na tom području od kraja 1991. nalazila i jedna bojna 4. brigade Zbora narodne garde (ZNG).

Početkom travnja 1992. Glavni stožer HV-a izdaje zapovijed za provedbu operacije koja je imala za cilj presudnom obranom na neretvanskom pravcu spriječiti nadiranje snaga JNA te istodobno razbiti srpske snage na području Stona i Dubrovnika. U tu svrhu početkom ožujka 1992. na južno bojište je premještena 1. brigada ZNG-a, 156. brigada iz Makarske i Mornarički odred Pelješac. Do kraja kampanje na jugu Hrvatske djelovale su i 2. brigada ZNG-a te još desetak brigada iz raznih dijelova Hrvatske.

Dana 10. travnja 1992. generalu Janku Bobetku povjereno je zapovijedanje na Južnom bojištu, a pod svoju nadležnost Bobetko je stavio i postrojbe HVO-a od Livna do Stolca. Glavnom stožeru HVO-a u Grudama dao je zadatak da spriječi prelazak JNA s lijeve na desnu obalu Neretve, a Sektoru Dubrovnik upornu obranu Dubrovnika, kao i područja Metković – Dračevo – Brdo Bulutovac – Hutovo Blato.

Bez otpora Muslimana JNA je 10. travnja okupirala Stolac i krenula u napad dolinom Neretve. Do kraja travnja hrvatske snage zaustavile su srpski prodor tim pravcem. S tim neuspjehom JNA, koja se transformirala u Vojsku Republike Srpske (VRS), od kraja travnja prelazi u obranu na dijelu Hercegovine i na jugu Republike Hrvatske. U prvim danima svibnja hrvatske snage pokreću niz manjih napadnih operacija, a sredinom mjeseca prodiru prema Slanom i oslobađaju selo Ravno u Hercegovini, koje je spaljeno u listopadu 1991. od strane JNA u pokretu prema Hrvatskoj. Srpske snage potisnute su s crte Bistrina – selo Čavaš do iza Dubrovnika, a po dubini s planinskog vijenca iznad magistrale Split – Dubrovnik na južni rub Popovog polja. Oslobađanjem Slanog hrvatske snage spojile su se kod Mokošice. Lokalne dubrovačke snage oslobodile su dio teritorija oko grada, no nisu uspjele zauzeti važnu kotu Golubov kamen, zbog čega je grad i dalje bio pod blokadom.

Od 7. do 10. lipnja 1992. Hrvatska vojska pokrenula je operaciju „Čagalj“ kojom je osigurana Čapljina, te su razbijena srpska uporišta uz Neretvu čime je postignuto spajanje sa snagama na širem području Mostara. Oslobađanjem Mostara u operaciji „Lipanjske zore“ dobivena je taktička dubina za hrvatsko napredovanje prema Dubrovniku i potiskivanje neprijatelja prema hrvatsko-crnogorskoj granici.

Početkom srpnja hrvatske snage u operaciji „Tigar“ deblokirale su Dubrovnik, razbile snage VRS-a u istočnoj Hercegovini te ih odbacile 15 km od Dubrovnika prema Trebinju. Nakon toga je otvorena prometnica Ploče – Dubrovnik koja je olakšala logističku potporu HV-a i opskrbu Dubrovnika. Nakon „Tigra“ uslijedila je operacija „Oslobođena zemlja“, čija je svrha bila čišćenje preostalih srpskih položaja na južnoj strani Popovog polja.

Hrvatske pobjede u Hercegovini i na južnom bojištu primorale su srpske snage na primirje i povlačenje. Na brodu britanske ratne mornarice „Avenger“ 24. rujna 1992. potpisan je sporazum kojim se Vojska Jugoslavije povukla s područja Konavla, a poluotok Prevlaka je demilitariziran. Promatrači UN-a preuzeli su nadzor nad poluotokom 20. listopada, a hrvatske snage su potom poduzele napadnu operaciju za ovladavanjem brda iznad Konavala. Od 19. do 29. listopada 1992. hrvatske snage su u potpunosti oslobodile jug Hrvatske i izbile na državnu granicu.