Nismo se suočili s prošlošću, kažu nam iz Vijeća Europe

Nakon Pupovca i Benčić, imamo još kandidata za bacanje venaca ne samo u Dunav, već i u Savu, Vrbas, Bosnu, Drinu, Neretvu, gdje god teku rijeke na prostoru bivše Jugoslavije. Vijeće Europe, kojemu je na čelu „naša“ Marija Pejčinović Burić, donijelo je zaključak o (ne)napredovanju u suočavanju s prošlošću naroda na području bivše Jugoslavije. Izgleda da imamo natjecanje između bivših socijalističkih republika i nijedna od njih se ne trudi dovoljno suočiti se sa grijesima iz prošlosti. Tko je to uopće zaključio? Nećete vjerovati, ali možda i hoćete – Dunja Mijatović iz Bosne i Hercegovine. Povjerenica za ljudska prava Vijeća Europe, kako to stručno i uzvišeno zvuči, smatra da je govor mržnje u porastu u bivšim jugoslavenskim republikama. Sudski procesi i pružanje odštete žrtvama teku vrlo sporo, a potraga za nestalim stagnira. To je rezultat nedostatka političke volje, smatra Dunja, objektivna ekspertica za ljudska prava.

Objašnjavajući svoj znanstveni pronalazak nedostatka suočavanja s prošlošću, Dunja članice Vijeća Europe izvještava da nisu uspjele ključne mjere kako bi se sva jugoslavenska braća pomirila. Povjerenstva za istinu i pomirenje, provjera javnih dužnosnika, suočavanje s temeljnim uzrocima nasilne prošlosti i uključiva memorijalizacija nisu uspjeli, na Dunjinu žalost. Ključ je regionalna suradnja, ali do nje nije došlo. „Etnonacionalistički kurs“ je ponovno ojačao kao i mračnih 1990-ih. Sve strane negiraju ratne zločine i glorificiraju njihove provoditelje. Teško stečeni mir je narušen, ali i dalje treba naporno raditi kako bi se ostvarila pravda, mir i suživot sve slavenske braće od slovenskih Alpi do grčke granice. Za lošu situaciju koja vlada na Balkanu Dunja je prozvala vjerske vođe, političare i javne osobe svih strana u sukobu. Eto sad su dobili svoje!

Što se predlaže? „Od ključne je važnosti ojačati političku i financijsku potporu snažnom i otpornom civilnom društvu koje radi na tranzicijskoj pravdi. Civilno društvo trenutačno je najveća nada za bolju budućnost temeljenu na ljudskim pravima i vladavini zakona“, zaključuje Dunja Mijatović, kćer srpske političarke Tatjane Ljujić-Mijatović, članice Predsjedništva Bosne i Hercegovine tijekom rata u toj zemlji. Ideja o civilnim udrugama koje provode „tranzicijsku pravdu“ vrhunac je Dunjinog dosega u rješavanju stoljetnih previranja na prostoru jugoistoka Europe kao sjecišta civilizacija.

Što su uzroci rata u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu od 1991. do 1999.? Dunja nikoga nije prozvala za agresiju, štoviše o tom pojmu ništa nije rekla. Spominje uzroke, no ne navodi ih. Svi su nešto nasilno započeli tamo devedesetih. Kako se uopće može razgovarati o suočavanju s prošlošću kada uopće ne znamo što se dogodilo i tko je odgovoran? Ne treba biti ekspert bilo koje vrste kako bi zaključili da je Dunjino izvješće politička presuda o događanjima na prostoru bivše Jugoslavije. Svi su krivi, a stradale su žrtve, odnosno nitko nije kriv i svi se trebamo zajedno sastati i dogovoriti oko „istine“ kako bi gradili društvo temeljeno na miru i pravdi. Kao i mnoštvo njezinih kolega na stručnom polju ljudskih prava, Dunja zatvara oči pred povijesnom istinom i nameće svoju jugoslavensku viziju za prošlost, sadašnjost i budućnost. Pritom od onih koji je slušaju traži da financiraju one udruge koje razmišljaju kao ona. Na kraju, s obzirom da sve države nazaduju u suočavanju s prošlošću, Dunja mora još više raditi i dobiti još više novaca kako bi popravila taj krvavi Balkan.