Njemački Gestapo protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca u NDH

Kada je komunistička tajna policija i sigurnosno-obavještajna organizacija OZN-a (Odjeljenje za zaštitu naroda) pokrenula istragu protiv zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca nakon kraja Drugog svjetskog rata, u svom posjedu je imala dokumente i dokaze o Stepinčevoj nevinosti po pitanju optužnice koja mu se pripremala. Sami komunisti koji su ga sudili bili su svjesni njegove nevinosti i montiranosti samog sudskog procesa. Međutim, morali su ga osuditi jer je Katolička crkva ostala jedina brana komunističkoj ideologiji u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji. Jedini spas za Stepinca bilo je odvajanje od rimskog biskupa – pape. Za Stepinca to nikako nije bila opcija.

Mladi hrvatski nadbiskup Alojzije Stepinac svojevremeno je upravljao najvećom nadbiskupijom u Jugoslaviji pod tri različita režima. Ni jugoslavenski i srpski kralj Aleksandar Karađorđević, ni Ante Pavelić i njemačke vlasti, kao ni Josip Broz Tito nisu blagonaklono gledali na njega i na Katoličku crkvu.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata i nacisti i ustaše na Stepinca su gledali kao na prijetnju. Njemački Gestapo ga je uvrstio na popis osoba koje je trebalo uhititi nakon sloma Jugoslavije 1941. godine i preuzimanja vlasti u Zagrebu. Ustaše i nacisti Stepinca su okarakterizirali kao jugofila i anglofila. Plan njemačke nacističke vlasti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj po pitanju Crkve bila je zamjena katoličanstva s nacističkom ideologijom i u tu svrhu trebalo je:

1.)   Oduzeti imovinu uključujući samostane i crkve bez ikakve nadoknade

2.)   Zatvarati crkve i zabraniti vjerske svečanosti i obilježavanje vjerskih blagdana

3.)   Zatvoriti sjemeništa i spriječiti odgoj mladih naraštaja svećenika i time ugroziti opstanak Crkve

4.)   Zatvoriti vjerske odgojno-obrazovne ustanove na svim razinama

5.)   Maltretirati, proganjati, uhićivati i ubijati svećenike i laike bez pravosudnih procesa

6.)   Ograničiti i potom zabraniti vjerski tisak

7.)   Zabraniti djelovanje svih vjerskih udruga

8.)   Odvojiti Crkvu u Njemačkoj i okupiranim područjima od Vatikana

Prema tim smjernicama djelovao je Gestapo u NDH. U izvještaju od 25. kolovoza 1942. njemačka tajna policija o Crkvi je napisala: „Općenito o stavu katoličkog klera može se reći da je po svojoj prirodi neprijateljski raspoložen prema nacionalsocijalizmu.“ Komunistička OZN-a 30. kolovoza 1945. o Stepincu je rekla sljedeće: „Nadbiskup Stepinac bio je apsolutni protivnik progona Židova i pravoslavaca u NDH, barem u onoj formi u kojoj su oni provođeni.“ O Stepinčevoj ulozi u spašavanju Židova Gestapo je 25. ožujka 1943. izvijestio: „Ovo izviješće još nije provjereno, ali s obzirom na to da se zna da je nadbiskup Stepinac prijatelj Židova, može se pretpostaviti da se umiješao u njihovu korist.“ Usporedno analizirajući arhivsko gradivo Gestapa i OZN-e, teško je zaključiti tko je više prezirao nadbiskupa Stepinca – nacisti ili komunisti?

Crkveni vrh i vjernike u NDH od totalnog progona nacističke vlasti spasila je činjenica da tadašnje vlasti nisu željele riskirati otvoreni sukob s Vatikanom, što bi izazvalo pobunu katoličkog stanovništva pod njemačkom okupacijom. U mirnodopskim uvjetima, nacistički planovi sa Katoličkom crkvom zasigurno bi se proveli u žešćoj mjeri i pogubnije za kler i laike negoli za vrijeme rata. Tu pretpostavku najbolje potkrjepljuje komunistički obračun s Crkvom u Jugoslaviji nakon svibnja 1945. Ustaške vlasti također nisu bile u mogućnosti javno se obračunati s nadbiskupom Stepincem i Crkvom zbog bojazni od reakcije hrvatskog katoličkog stanovništva. Stoga su u medijima i javnosti nastojali prikazivati kako imaju potporu Crkve svom režimu. Svi totalitarni sustavi nastojali su Stepinca uhititi, izolirati, ograničiti mu kretanje, pa čak ga i likvidirati. Nova povijesna istraživanja i objavljeno arhivsko gradivo iz svih izvora potvrđuju da je Alojzije Stepinac bio suradnik i odani sljedbenik jedino Isusa Krista i Katoličke crkve. U okvirima u kojima je djelovao nastojao je spašavati živote svih ugroženih skupina, Židova, pravoslavaca, komunista, ustaša i ostalih, ovisno o vremena kada je tko bio ugrožen. Stoga ne čudi kako su danas napadi na Stepinca sa ljevice uglavnom usmjereni protiv njegovog antijugoslavenstva. Uz to obično dolazi i kritika da nije spasio „dovoljno“ života i da je mogao učiniti puno više. O tome koliko je ta teza promašena i besmislena, ne treba trošiti riječi.