Održan trodnevni "stručni" skup „Srbi u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu“ u organizaciji Milorada Pupovca

Pupovčeve „Novosti“ financirane hrvatskim novcem prenijele su vijest kako se u Zagrebu održava stručni skup o Srbima u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata, namijenjen nastavnicima srpskog jezika i kulture po modelu C, te profesorima povijesti. Novinar Nenad Jovanović članak je naslovio: „Prava strana povijesti“, što nam već u startu otkriva u kojem smjeru će ići taj „stručni“ skup. Od 27. do 29. prosinca u prostorijama Srpske pravoslavne gimnazije „Kantakuzina Katarina Branković“ razgovaralo se o proširenju nastavnog sadržaja o stradanju Srba u Hrvatskoj. Nastavnike povijesti uputit će se prema „novim brojnim činjenicama i saznanjima“, uz pomoć Srpskog narodnog vijeća i Agencije za odgoj i obrazovanje (AZOO). Izgleda da se državna vlast i najvažniji koalicijski partner mire nakon povlačenja spornog udžbenika povijesti koji propituje Stepinčev moral i karakter Domovinskog rata.

Natalija Koprenica, viša savjetnica za nacionalne manjine, u obraćanju okupljenima rekla je kako učenicima treba kvalitetno i na najbolji mogući način prenijeti što su Srbi proživjeli za vrijeme Drugog svjetskog rata. O toj temi u hrvatskoj javnosti se vrlo malo priča, a ona je srpskoj zajednici vrlo bitna, izjavila je Koprenica koja kao da se jučer probudila u Hrvatskoj. Priča li se o ičime drugom osim stradanju Srba kada progovore Milorad Pupovac i njegove „Novosti“? Ne slušamo li o Jasenovcu i ugroženosti Srba i njihovom stradanju od Adama i Eve do ustaškog grafita u Bjelovaru 2023. gotovo svakodnevno u Hrvatskoj?

Viši savjetnik za povijest AZOO-a Timur Križak pak kaže kako je u završnom razredu sve manje vremena za predavanje o Narodnooslobodilačkoj borbi i Drugom svjetskom ratu. Kaže kako se „nastava svodi na jedan ili dva školska sata, što je prekratko za razumijevanje složene teme koja još uvijek utječe na naše živote“. I Timur se probudio u Hrvatskoj nakon dugačke kome, a možda je i pretrpio tešku amneziju. Drugi svjetski rat nalazi se gotovo pa u sredini školske godine, između Prvog svjetskog rata i međuraća te komunističke Jugoslavije i Domovinskog rata. Obično nastavnicima povijesti nedostaje vremena govoriti o Domovinskom ratu jer dolazi na kraju godine, a u Pupovčevoj Hrvatskoj nastavnici u jednome ili dva sata obrade Drugi svjetski rat?! A k tome i ne pričaju o NOB-u onoliko koliko bi on htio. I o stradanju Srba koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili isključivo žrtve i nevinašca. Govore li Srbi nastavnici povijesti djeci o prvoj „Judenfrei“ državi u Europi? Jesu li četnici nešto radili na području propale Kraljevine Jugoslavije, primjerice u istočnoj Bosni ili u Dalmatinskoj zagori i Lici, na Banovini, Kordunu i drugim prostorima? Najbolje bi bilo poglavlje o Drugom svjetskom ratu nasloviti „Stradanje Srba u NDH i Narodnooslobodilačka borba“. Ipak se radi o temi o kojoj se „slabo priča“ u Hrvatskoj.

Križak dodaje i kako „nedostaje pluralizma u odabiru određenih detalja i da je cijeli koncept zasnovan na 90-im godinama. Opet te mračne devedesete i hrvatska nacionalna ideologija koja koči „pluralizam povijesne misli“, odnosnu u prijevodu jugoslavensku apologetiku. Zatim, Križak govori o „povijesti naših pradjedova i prabaka“ koja je prekratka u udžbenicima povijesti, spominje 22. lipanj, pripojenje Istre i Dalmacija, a završava s Bleiburgom. To treba mijenjati, govori Križak. Što je sa djecom čiji pradjedovi i prabake nisu bili partizanski šumski razbojnici? Imaju li i oni pravo sjećanja na svoje pradjedove? Što je s Domovinskim ratom? Ako srpskim nastavnicima nedostaje vremena pričati o Drugom svjetskom ratu i NOB-u, priča li se djeci išta o razdoblju Domovinskog rata? O njihovim očevima i majkama?

Skupu se obratio i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Milorad Pupovac. Ukazao je na negativan utjecaj 90-ih na udžbenike i nastavu povijesti, naravno zato što je moderna hrvatska država odbacila partizane kao svoje državne heroje, a NOB je izgubio povlašteni status kao središnji događaj u povijesti Mliječne staze. Dušan Marinković govorio je o NOB-u kao temi u nastavi književnosti, jer zašto ne bismo i to imali. Neka djeca nauče šumske pjesmice s kojima su partizani ulazili u Zagreb. Govorilo je još nekoliko nastavnika povijesti srpske nacionalnosti, pogađate o čemu – stradanju Srba u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu. Isključivo o tome. O ničemu drugome nema riječi, osim o stradanju Srba. Hrvatima se u Drugom svjetskom ratu mozak zamračio, narasli su im vampirski zubi i četiri godine su klali na sve strane. Bogu hvala na partizanima što su zaustavili to zlo. Ispričavamo se, ne Bogu, već Titu!