Papa Franjo u molitvi za migrante: Naznačiti sigurnije rute i zauzeti se u širenju regularnih migracijskih kanala

Europa se nalazi pod pritiskom ilegalnih migranata, Švedska je pozvala vojsku na ulice, u Italiju pristižu mlađi muškarci iz Afrike u desetinama tisuća, javni red i sigurnost u svim državama su narušeni, a trenutni rat u Izraelu samo je dodatno radikalizirao islamsku migrantsku populaciju u Europi. Francuska i Njemačka zabranile su masovne propalestinske prosvjede, nedavno ubijeni terorist iz Bruxellesa živio je u četvrti grada u koji se policija boji ući. Dijelovi velikih europskih gradova postali su muslimanska geta gdje se ne poštuje zakon, kriminal je na visokoj razini, a željena asimilacija primljenih migranata nije uspjela. Prešavši Mediteran i balkansku rutu, migranti iza sebe nisu ostavili islam i životne navike koje su prakticirali u svojim zemljama. Granice se zatvaraju zbog terorizma, u Francuskoj se pale crkve, napadaju se kršćani i Židovi, tolerancija prema drugima i različitima ne ide u oba smjera. Paralelno s time, katolici Europe napuštaju Crkvu, ne prisustvuju misi, sakramentima, prihvaćaju moderne trendove, odbacuju crkvena učenja po pitanju morala i seksualnosti. Ako je vjerovati dobrom dijelu anketa, većina katolika ne vjeruje u stvarnu Isusovu prisutnost u Euharistiji. Što po tom pitanju poduzima papa Franjo? Njegov je pontifikat zauzet migracijskom politikom, klimom i Sinodom o sinodalnosti u kojoj će se naveliko raspravljati o stvarima vjere i nauka ne bi li se mijenjala tisućljetna učenja Crkve.

U četvrtak, 19. listopada, papa Franjo je na Trgu sv. Petra održao molitveni susret, uz prisustvo sudionika Sinode, posvećen onima koji su izgubili život na migrantskim rutama i onima koji su još na putu. Ništa nije sporno u molitvi za te ljude i njihovu patnju, međutim, papino rješenje tog problema je potpuno promašeno. Govoreći o migrantima, ispada da Europom u hordama ne prolaze vojno sposobni muškarci u dvadesetim i tridesetim godinama, već žene, djeca, starci i sva sirotinja iz zemalja takozvanog Trećeg svijeta. Njih se još i moglo pronaći prije osam godina kada je krenuo veliki migrantski val, mada su i tada bili u manjini, no danas u Europu marširaju samo muškarci. Kaže papa: „Potrebno je umnožiti napore u borbi protiv kriminalnih mreža, naznačiti sigurnije rute i zauzeti se u širenju regularnih migracijskih kanala.“ Što to znači naznačiti sigurnije rute? Trebamo li se odreći granice? Treba li granična policija urediti šumske puteve i postaviti znakove po poljima gdje za Berlin, a gdje za Pariz? Što znači zauzeti se za širenje regularnih migracijskih kanala? Imamo li neku obavezu uzeti sve koji žele doći u našu državu? Je li katolički nauk obavezno širenje regularnih migracijskih kanala? Zašto je teško onima koji dolaze doći na granični prijelaz i poštivati zakon i proceduru? Patnje migranata na rutama koje prolaze u prvom su redu odgovornost država koje dopuštaju kršenje zakona i propuštaju migrante bez kontrole, reda i poštivanja procedure ugrožavajući tako i vlastito stanovništvo. Zatim, odgovornost je i na samim migrantima koji se odluče na takav korak, svjesno se predajući u ruke krijumčara nastojeći u Europi ostvariti bezbrižan život na teret onih koji će ih primiti. Jesu li se članovi sinode pomolili za ubijene švedske državljane koji su također žrtve nekontroliranih migracija?

„Upravo kao što su migracije danas kritična točka, one također mogu biti prilika za inkluzivnija, ljepša, mirnija društva“, nastavlja papa. Na kraju, Franjo je pozvao da prihvatimo izbjeglice i migrante koji kucaju na naša vrata, te potaknuo na minutu šutnje za poginule na migrantskim rutama. Ljepša i mirnija društva možemo gledati svaki dan na ulicama svih velikih gradova u Europi. Je li moguće da je papa toliko slijep na posljedice velikih migracija u Europu posljednjih deset godina? Snosi li Europa odgovornost što pridošlice ne žele biti Europljani u onom smislu kako mi to vidimo? Papa pogrešno pretpostavlja, ili namjerno ignorira, da migranti ne kucaju na naša vrata, već pokušavaju ući kroz prozor, u tišini, kao provalnici, ili udaraju glasno na naša vrata zahtijevajući da naša kuća bude i njihova kuća, potaknuti slabošću Zapada koji izgubio svoj kompas, vjeru i identitet.