Papa Pio X. odbio podržati stvaranje židovske države u Svetoj zemlji

Osnivač cionizma, pokreta za stvaranje židovske države Izrael, bio je austrougarski Židov Theodor Herzl. Rođen je u Pešti 2. svibnja 1860. Studij prava završio je u Beču, a potom se bavio novinarstvom. Kao pariški dopisnik lista „Neue Freie Presse“ od 1891. do 1896. pratio je Dreyfusovu aferu i val antisemitizma koji je nakon toga uslijedio. Godine 1894. francuska protuobavještajna služba otkrila je dokument koji je upućivao na to da netko iz francuskog glavnog stožera prodaje vojne tajne Njemačkoj. Bez dokaza za to je optužen i 1895. osuđen jedini Židov u stožeru Alfred Dreyfus. Iz ove nepravde prema Dreyfusu i antisemitskih napada na francuske Židove, Herzl je izvukao zaključak kako u Europi nema mjesta za Židove i stoga oni sami moraju stvoriti vlastitu državu. U kolovozu 1897. u Baselu bio je suorganizator prvog cionističkog svjetskog kongresa na kojemu je postao prvi i doživotni predsjednik novoosnovane Svjetske cionističke organizacije. Nakon velikog pogroma Židova u Kišinjevu 1903., Velika Britanija predložila je Ugandu za stvaranje židovske države. Razumljivo, taj je prijedlog odbijen. Herzl je osnovao Židovsku nacionalnu banku i fond za kupnju zemlje u Palestini. Tražeći međunarodnu potporu, 26. siječnja 1904. sastao se i sa tadašnjim papom Piom X.

Susret sa Svetim Ocem Herzl je zapisao u svojem dnevniku. Sastanak je dogovorio papinski portretist, Austrijanac i grof Berthold Dominic Lippay. U trenutku kada su se sreli, papa je ispružio ruku, no Herzl je odbio poljubiti papinski prsten. Na inzistiranje Lippaya da to učini, Herzel je opet odbio. Unatoč tome, papa je sjeo u svoju stolicu, pozdravio Herzla i dopustio mu da iznese svoj razlog dolaska.

Nakon što je Herzl predstavio papi cilj cionističkog pokreta, dobio je sljedeći odgovor: „Crkva ne može dati potporu ovom pokretu. Ne možemo ni spriječiti povratak Židova u Jeruzalem, ali nikada to nećemo odobriti. Jeruzalemska zemlja, ako nije bila oduvijek sveta, posvećena je životom Isusa Krista. Kao poglavar Crkve, ne mogu ti reći ništa drugačije. Židovi nisu prepoznali našeg Gospodina, pa tako i mi ne možemo prepoznati Židove.“ Na te papine riječi Herzl je pokušao izgladiti stvar, pozivajući se na „res sacra extra commercium“ (svete stvari bez trgovine), na što mu je papa odgovorio kako Crkva ne može dopustiti da Jeruzalem padne u ruke Židovima. Herzl je na to upitao papu što s Turcima koji posjeduju Jeruzalem. Papa je odgovorio da je to također žalosna situaciju koju moramo trpjeti, no to ne znači da Židovima treba dati potporu da ga zauzmu. Zatim je Herzl, kako navodi u svom dnevniku, papi želio objasniti da bi židovska država u tadašnjoj Palestini bila sekularna. Razumljivo, papin pogled na to bio je također teološki. Ukoliko Židovi ne bi prihvatili Isusa Krista kao Mesiju, Crkva im ne može pomoći, a ako bi pak odbacili i svoju religiju u novoj državi, Crkva bi na njih još nepovoljnije gledala. Nastavljajući raspravu, Herzl je prigovorio Crkvi na tretman Židova kroz povijest, na što mu je papa odgovorio da su Židovi imali 300 godina da prihvate Krista prije nego što je Crkva postala dominantna u Rimskom Carstvu. Nisu to učinili do današnjeg dana, dodao je papa.

Vidjevši da teološki i povijesni argumenti ne donose ploda, Herzl je upitao papu zašto Židovi ne bi smjeli imati državu u kojoj bi bili sigurni i koja bi bila njihova. Papa je odgovorio protupitanjem: „Mora li baš biti Jeruzalem?“. Herzl je odgovorio: „Ne tražimo Jeruzalem, nego sekularnu zemlju – Palestinu.“ Papa je odgovorio da Crkva to ne može prihvatiti. „Znate li kako je Židovima?“, upitao je Herzl, na što mu je papa odgovorio da ima dobre odnose sa Židovima koje tretira s ljudskošću i ljubaznošću, ali i moli za njihovo obraćenje. Ovdje je papa iznio što bi Crkva trebala napraviti ukoliko se Židovi vrate u Palestinu: „Ako odete u Palestinu i ondje se nastanite, imat ćemo spremne crkve i svećenike koji će vas sve krstiti.“

Papa nije bio loše raspoložen niti uznemiren Herzlovim društvom, no po pitanju cionističkog pokreta bio je vrlo jasan i izravan, ali i vezan uz učenje Crkve: „Non possumus!“ (Ne možemo!). Na sastanku koji je trajao 25 minuta, Herzl nije uspio dobiti podršku pape. Jedino što je dobio jest poziv na obraćenje njega i cijelog židovskog naroda.

Theodor Herzl umro je nedugo nakon tog događaja, 3. srpnja 1904. Prije smrti, svoje sunarodnjake zamolio je da njegove zemne ostatke prenesu u buduću izraelsku državu, što se i dogodilo 1949. godine. Njegovo tijelo preneseno je iz Beča u Jeruzalem gdje je sahranjeno na najslavnijem židovskom groblju Brdo Herzl (hebr. Har Hertzel) gdje se pokapaju predsjednici, premijeri i nacionalni junaci. Pored groblja se nalazi i muzej koji nosi njegovo ime. Grad Herzliya također nosi njegovo ime, a glavni grad Izraela Tel-Aviv dobio je ime po Herzlovom utopijskom romanu o židovskoj državi na njemačkom jeziku „Altneuland“ (Stara nova zemlja).