Parapolitička civilna udruga „Documenta“ traži povratak lošeg udžbenika povijesti u škole

Rasprava oko povlačenja Hajdarovićevog, Ristićevog i Torbičinog udžbenika povijesti „Zašto je povijest važna?“ polako poprima obrise parodije, ili tragikomedije. Udruga „Documenta“ poslala je Ministarstvu znanosti i obrazovanja otvoreno pismo u kojemu traži povratak lošeg, nestručnog i manipulacijama prožetog udžbenika povijesti natrag u školske klupe.

Treba podsjetiti da je „Documenta“ u svojoj srži parapolitička udruga financirana iz brojnih izvora, pa i iz državnog proračuna, koja hrvatski narod želi „suočiti s prošlošću“ 1990-ih godina. Negirajući velikosrpsku politiku kao temeljni uzrok svih ratova na području bivše Jugoslavije, „Documenta“ promiče narativ o „ratovima devedesetih“ u kojima je krivnja podijeljena. „Velikosrpska agresija na Hrvatsku“ za „Documentine“ aktiviste je zabranjena sintagma, nacionalistička konstrukcija koja ne odgovara narativu o „tragičnim balkanskim ratovima“ u kojima je nestala Jugoslavija.

Što točno traži „Documenta“ od Ministarstva u svom otvorenom pismu i nudi li kakve čvrste protuargumente koji bi pobili stručne kritike povjesničara koji su ukazali na sporan sadržaj udžbenika? Idemo redom. Odmah na početku, „Documenta“ optužuje Ministarstvo da je udžbenik „zabranjen“. Time odmah gubimo nadu da ćemo naići na bilo kakve argumente. Autor ovog pisma zaobilazi meritum stvari i nastavlja sa zadanom hipotezom kojoj ne treba nikakva potvrda. Možemo ju stoga nazvati i dogmom o zabranjenom udžbeniku. Nigdje u Hrvatskoj ili Europskoj uniji nije se dogodila takva „zabrana“ udžbenika bez mogućnosti popravka sadržaja, tvrde parapolitičari iz nestručne civilne udruge koja se pravi da je istinski Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. Riječ je o cenzuri, nastavlja autor, gradeći tezu da se barem trebalo omogućiti autorima popravak udžbenika. Međutim, svakome tko je imao udžbenik u rukama jasno je da je „popravak“ udžbenika moguć jedino ako se napiše novi.

Zatim, u pismu imamo klasične priče i zapomaganja o slobodi misli, demokraciji, pluralizmu, otvorenom društvu, demokratskom obrazovanju i slično. Složivši lažni narativ o „zabrani“ i „pravu na demokratsko obrazovanje“ aktivist, ili aktivistica(?), navodi kako povijest ne smije biti zarobljena u rukama „nacionalističkih (ideološki, vjerski…) ostrašćenih povjesničara“ jer onda postaje „propagandno-huškačka djelatnost koja isključuje kritičan pristup i propisuje mitove, perpetuira netrpeljivost i stvara plodno tlo za buduće sukobe“. Nevjerojatna konstrukcija „Documente“, navodno objektivne udruge koja se bavi samo „žrtvama i pomirenjem“. Etikete su ispred argumenata, a narativi su važniji od povijesnih činjenica. Kada bi „Documenta“ imala stručne argumente za pobijanje kritika povučenog udžbenika, ne bi se morala koristiti tezama o nacionalističkim i ostrašćenim ideolozima koji nameću svoje viđenje povijesti. Obilazeći čvrstu argumentaciju u širokom luku, „Documenta“ se poziva na zakon, naravno krivo ga tumačeći, jer nikakav zakon ne štiti loš udžbenik od povlačenja iz upotrebe. Nepoštivanje zakona i proceduralna šlampavost doveli su ovaj udžbenik tamo gdje se nije niti trebao pojaviti – u učionicu. Njihova pravna ekspertiza ravna je onoj historiografskoj.

„Documenta“ ukazuje na problem da je jedan o kritičara udžbenika, i navodni „zabranitelj“, autor jednog od konkurentskih udžbenika, ali zaboravljaju reći da su oni interesno povezani s Hajdarovićevim udžbenikom koji, gle čuda, promiče isti onaj narativ o Domovinskom ratu kao i „Documenta“, pritom se služeći i njihovim „povijesnim izvorima“ – Eugenom Jakovčićem i njegovim zapaljenim kućama i stotinama ubijenih srpskih civila u „Oluji“. Citirajući članke zakona, pozivajući se na procedure i tehnikalije, te zalažući se za „transparentnost“, „Documenta“ pokušava vratiti udžbenik u upotrebu žmireći na meritum stvari – nestručnost autora i nepopravljivo loš sadržaj udžbenika.

Tragikomično, ili parodično, kako smo započeli ovaj tekst, „Documenta“ na kraju pisma kaže: „Kao porezni obveznici i obveznice prosvjedujemo i što će trošak nabave novih udžbenika snositi Ministarstvo, što posredno znači da ćemo nedemokratsku, nezakonitu odluku platiti svi mi.“ Pozivamo vas odete na stranice „Documente“ i potražite donatore udruge. Pronaći ćete ne jedno, nego pet ministarstava, domaćih i stranih! Jedno od njih je i njima „nenaklonjeno“ Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Na kraju, hoćemo li ikada dočekati jedan argument koji pobija Nazorove kritike? Barem jedan?