Parapolitička udruga koja voli ilegalnu migraciju proziva Hrvatsku za neosuđivanje Izraela

Civilne i nevladine udruge za ljudska prava, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu, koriste sintagmu „ljudska prava“ kako bi vršili pritisak na vlade i institucije u promicanju svoje ideologije. Često dolaze sa političke ljevice, mada negiraju bilo kakvu povezanost s politikom. One su sve, samo ne neovisne i apolitične. Financiraju se iz brojnih izvora, pa i kroz proračune vlada, odnosno na trošak poreznih obveznika. Odličan primjer za cijeli svijet što su to civilne udruge za ljudska prava su naši možemovci na čelu s budućom hrvatskom premijerkom Sandrom Benčić. Kada više nisu mogli izdržati u civilnom sektoru, nanjušivši moć koje se mogu dokopati u politici, odjedanput su sve maske pale i danas u Saboru, na vlasti u gradu Zagrebu i potencijalno u državi, kroz nekakvu lijevu koaliciju, imamo radikalnu marksističku ljevicu koja istovremeno maše petokrakama i zastavicama duginih boja.

Da stvar bude tragikomična, lijeve civilne udruge za ljudska prava ne znaju ni definirati što su to ljudska prava, otkud dolaze i zašto su uopće nepovrediva. Danas je sve pravo, a kada je nešto sve, onda ono nije ništa. „Pravo na pobačaj“ jedno je od najvažnijih ljudskih prava na svijetu, iako krši ono temeljno – pravo na život. Danas u polju ljudskih prava uglavnom dominiraju LGBT prava, koja su također izmišljena prava, zatim prava migranata na kretanje i življenje gdje im se god hoće. Kada su u pitanju progoni vjerskih skupina, o kršćanima se uglavnom šuti, muslimanski progon se naglašava, a antisemitizam je upravo postao škakljiva tema. Dakle, udruge za ljudska prava danas se uglavnom bave pravima koja su u najmanju ruku diskutabilna ili promašena u svojoj srži. Osim toga, ukazivanja na kršenja ljudskih prava su selektivna i u skladu s ideologijom takozvanih objektivnih i nepristranih ljudskopravaša. Na pitanje otkud dolaze ljudska prava i tko nam ih je dao, neće vam znati reći. Ili će vam pogrešno reći da ona dolaze od ljudske vrste koja je toliko napredovala da si je sama izmislila i dala prava. Ako je to istina, onda svatko može reći što je ljudsko pravo, a što nije. Vidite već u kojem smjeru ide odgovor na pitanje otkud ljudska prava – odozgor!

Selektivno, ideološki i parapolitički na hrvatsku državu obrušila se jedna od poznatijih organizacija za ljudska prava Human Rights Watch. Potaknuti hrvatskim glasanjem protiv arapske rezolucije UN-a o obustavi vatre u pojasu Gaze, ideolozi spomenute organizacije osjetile su moralnu dužnost da prozovu Hrvatsku za moralni kolaps. Beznačajna osoba s nimalo kredibiliteta Andrew Stroehlein o Hrvatskoj je rekao sljedeće: „Nažalost, hrvatska vlada je trenutačno na krivoj strani i ne pridružuje se većini zemalja Europske unije koje su zauzele uravnotežen stav, poput Belgije.“ Direktor za komunikaciju HRW-a za Europu Stroehlein smatra da Izrael kolektivno kažnjava Palestince za zločine Hamasa i onemogućuje normalnu dostavu struje, vode i humanitarne pomoći. Uz nepoštivanje ratnih pravila, Izrael neselektivno gađa ciljeve u Gazi i kažnjava djecu. Treba sankcionirati i Izrael i Hamas podjednako. Nema krivaca za rat, svi su krivi. Gdje smo to već vidjeli? Možda 1991.?

Kao i u Domovinskom ratu, strane udruge za ljudska prava ne vide krivca za rat, izjednačavaju obje strane u sukobu, koliko god očita i velika razlika bila između agresora i žrtve. Zatim, zašto se Stroehlein uopće osjeća pozvanim okarakterizirati rat i određivati kakav bi trebao biti odgovor napadnute strane? To ne ulazi u opis posla jednog ljudskopravaša. Izjave da Izrael ubija djecu i kolektivno kažnjava cijelu palestinsku populaciju su promašene i ne odgovaraju činjenicama. Ono što je također interesantno jest izostanak ili blago osuđivanje Hamasa kojemu uopće nije stalo do vlastitih civila, dapače, dobro im dođe njihova pogibija za propagandne svrhe. Ionako će poginuli kao mučenici otići Alahu. A lijevo-liberalni ljudskopravaš će na zapadu lobirati na vlade da pritisnu Izrael kako bi prestao bacati bombe na genocidne teroriste koji za taoce drže izraelsku djecu, štiteći se svojom.

Kako bi Hrvatska trebala odgovoriti na ove optužbe? U idealnom scenariju u kojemu imamo suverenu vlast koja ne trpi strana uplitanja u hrvatsku unutarnju i vanjsku politiku, lobisti HRW-a dobili bi trenutnu naredbu da napuste Hrvatsku, ako u njoj borave, i oštar odgovor koji uz objašnjenje hrvatskog stava prema ratu u Izraelu naglašava da Hrvatska neće slušati niti trpjeti uvrede parapolitičkih i ideoloških udruga koje koriste ljudska prava kao paravan za politička djelovanja.

Ovaj napad HRW-a na Hrvatsku nije prvi. Policija koja čuva hrvatsku granicu i odvraća ilegalne migrante također je bila meta napada ove organizacije. Taktika je ista kao i u slučaju hrvatskog stava u UN-u oko Izraela. Prvo su za napad na policiju postavili pogrešan temelj – ilegalne migrante su proglasili izbjeglicama i tražiteljima azila. Zatim su optužili hrvatsku policiju za nasilje u slučaju primjene sile na kriminalce koji ilegalno prelaze granicu. Ako je primjena sile sama po sebi kršenje ljudskih prava i apsolutno neprihvatljiv odgovor na bilo što, onda policija ne bi ni trebala postojati. Nadalje, HRW je optužio policiju za premlaćivanje migranata, razbijanje njihovih mobitela i oduzimanje novaca. Ako je tko od migranata pretrpio primjenu sile na svojoj koži, prvo pitanje koje treba postaviti jest je li to bilo opravdano. Drugo, mobitel i novac su sredstva koja migranti koriste za ilegalan prelazak granice, stoga nije nelogično što im se u procesu počinjenja kaznenog djela oduzimaju ta sredstva. Pored tih optužbi, HRW dodaje još i rasizam, nehumano postupanje prema djeci i srcedrapajuće priče i narative o jadnim ljudima koji tražeći azil i zaštitu od opasnosti bivaju od hrvatske policije hladnokrvno gurnuti nazad u patnju i bol, često u hladne rijeke i blatnjave šume otkuda su i došli.

Takve i slične napade na suverenost države treba odlučno odbaciti i osuditi, pogotovo ako dolaze od civilnih udruga, k tome i stranih. Jedan od odgovora, osim jasnog odbacivanja optužbi i samog postupanja udruge, mogao bi biti i ignoriranje od strane državnih dužnosnika. Takav stav bi također lijevim aktivistima i sektašima pod maskom „ljudskih prava“ poslao poruku da znamo tko su i što rade, i da im to u Hrvatskoj neće proći. Ali tko će im to reći? Plenković, Njonjo ili onaj što profitira na usmrćivanju svinja i povremeno se bavi vanjskom politikom?