Portal Lupiga i neka Nataša pitaju se gdje su nestali antifašistički muzeji i kuće ustaških zločina?

Možda još niste čuli, ali Hrvatska se već više od 30 godina nalazi na rubu ustaštva, antifašistička prošlost i hrabrost partizana ne valorizira se dovoljno u SR Hrvatskoj, odnosno onoliko koliko bi trebala. O toj važnoj temi progovorio je portal „Lupiga“ koji u gotovo ustaškoj državi svake godine prima novac za svoj rad u kojemu nas informira o ugroženosti tekovina antifašizma i ustaškim grafitima diljem zemlje.

Za potrebe održavanja na životu lažnog narativa o Hrvatskoj kao zemlji koja bi trebala biti nasljednica takozvane Narodnooslobodilačke borbe i tekovina antifašizma, „Lupiga“ je intervjuirao muzeologinju Natašu Jagdhuhn, doktorandicu na njemačkom Sveučilištu Friedrich-Schiller u Jeni. Nataša je autorica knjige „Postjugoslavenski metamuzeji. Revalorizacija nasljeđa Drugog svjetskog rata u postkonfliktnim društvima Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije“. Odmah možemo primijetiti kako je SR Slovenija nepravedno izbačena iz knjige, također i naše bivše autonomne pokrajine Vojvodina i Kosovo. Nedostaje i SR Crna Gora te bivša Makedonija, sada Sjeverna Makedonija.

Nataša je u svojoj knjizi analizirala „kulturu sjećanja“ u navedenim „postjugoslavenskim“ republikama i njihovom odnosu prema razdoblju od 1939. do 1945. godine. Još jedna zamjerka autorici, a to je uvrštavanje 1939., a ne 1941. godine kao polazišne točke. Naime, prije 22. lipnja 1941. budući partizani su bili Hitlerovi saveznici i nisu se previše opterećivali s Trećim Reichom koji je komadao Europu. Netko bi mogao krivo posumnjati u visoke moralne i antifašističke vrijednosti komunističkog pokreta u Jugoslaviji.

Vratimo se intervjuu, u kojem autorica spomenute knjige o „jugoslavenskom sećanju“ za muzeje posvećene Drugom svjetskom ratu govori kako su „ostali zaglavljeni u postsocijalističkoj tranziciji“. Ne samo što su zaglavljeni, promijenjeni, zapušteni ili su ostali isti, oni su i slika bivših jugoslavenskih društava koji se još uvijek ne mogu suočiti s negativnim aspektima svojih nacionalnih povijesti. Gdje smo to već čuli? Znakovito, Nataša govori samo o nacionalnoj povijesti, a što je s jugoslavenskom multinacionalnom poviješću? Nikakvo suočavanje s totalitarnim komunističkim režimom nije potrebno, jer njega izgleda nije niti bilo.

Nataša u Srbiji trenutno radi i na jednom velikom projektu pod nazivom „Pokret nesvrstanih i dekolonizacija muzejskog polja: jugoslavenski antikolonijalni muzeji (1961.-1989.)“. U ovom kolosalnom znanstvenom poduhvatu Nataša promišlja o konstruktima pamćenja prošlosti u državama bivše Jugoslavije i raspravama o „dekolonizaciji baštine diljem svijeta“. Nastavlja novinar „Lupige“, Natašu intrigiraju i „teme historije muzeologije iz perspektive globalnog Juga i transformacija muzeja postsocijalističkih zemalja Europe“. Globalni Jug? Što bi to bilo, a sigurno se i pitate gdje smo to već čuli? Hrvatska i svjetska progresivna neomarksistička ljevica, ali i strukture UN-a, često govore o bogatom globalnom Sjeveru i siromašnom globalnom Jugu, negirajući time koncept nacionalnih država pokušavajući svijet svesti na novi globalni poredak koji ne prepoznaje granice. Sada smo na granici teorije zavjere, pa ćemo se vratiti Nataši i jugomuzejima. Eh, da! Sjetili smo se, naša buduća premijerka Sandra pričala nam je o globalnom Sjeveru i Jugu kada je branila interese i prava bangladeških šivača u Hrvatskoj.

Vratimo se opet na temu, dakle, Natašinu knjigu objavio je britanski nakladnik Palgrave Macmillan kojeg očito snažno interesiraju partizanski muzeji u bivšim socijalističkim balkanskim republikama. Knjiga je predstavljena u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka. O knjizi su uz autoricu govorili i Vjeran Pavlaković s Odsjeka za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, te Tea Perinčić, muzejska savjetnica Pomorskog muzeja.

Govoreći o tragediji zaborava slavne partizanske prošlosti, Nataša je za Hrvatsku rekla kako ima samo jedan muzej, onaj u Jasenovcu. Zanimljivo, dobro je primijetila kako su muzej uništili i opljačkali srpski pobunjenici i Jugoslavenska narodna armija na početku Domovinskog rata. Nakon što je ponovno otvoren 2006., Nataša kaže da je transformiran u „muzej po uzoru na metode europeizacije sjećanja, odnosno po uzoru na muzeje Holokausta“. U Srbiji, Nataša je razočarana što se četnički pokret predstavlja kao pokret otpora, i u tom smjeru su postavljeni muzeji vezani za razdoblje Drugog svjetskog rata. Četništvo u Srbiji 2023.? Nemoguće!

Od sve tri republike koje su u fokusu Natašinog istraživanja, Hrvatska ima najmanje muzeja koji „baštine kulturu sjećanja“ na Drugi svjetski rat: „Dakle, u Hrvatskoj je, kako sam već ranije rekla, jedino muzej Jasenovac samostalni muzej koji se tiče Drugog svjetskog rata. Pored toga, postoji muzej u Lipi „Lipa pamti“ koja je dislocirana postavka Povijesno pomorskog muzeja u Rijeci te dvije spomen kuće – Bitka na Batini i Ivana Gorana Kovačića. Ali zapravo ne postoji ni jedan muzej koji bi reprezentirao antifašistički otpor, što je također vrlo simptomatično. Ne postoji više ni jedna spomen kuća posvećena ustaškim zločinima.“ Zbilja bi se kao narod trebali zapitati zašto 2023. godine, više od 30 godina nakon Domovinskog rata i demokratskih promjena, nemamo muzeje posvećene osloboditeljima partizanima i spomen kuće ustaških zločina koji su se događali u svakom kutku Nezavisne države Hrvatske. Barem milijun takvih kuća moglo bi biti samo u jasenovačkoj općini.

O muzejima Domovinskog rata Nataša kaže da su nastali po jasnoj direktivi vlasti, pa se u tom smislu mogu usporediti s jugoslavenskim muzejima koji su također bili slika aktualne politike, a ne struke. Dobro ste pročitali, muzeji Domovinskog rata su ideološki postavljeni, gotovo pa lažni i politizirani, isto kao i jugoslavenski muzeji. S time da su se partizani zbilja borili za pravu stvar, dok se to za hrvatske branitelje ne može reći, oni su jednim dijelom i krivi što je Nataša morala napisati ovu knjigu u kojoj upozorava društvo da se gubi sjećanje na slavnu antifašističku prošlost.

Na kraju, Nataša ipak iskazuje nadu i pohvaljuje nove, mlađe generacije koje zanima „kultura sjećanja“. Kao pozitivan primjer navela je visoku posjećenost Muzeja Jugoslavije u Beogradu. Mi se pitamo gdje je zagrebački Muzej Jugoslavije? Ovdje intervjuu završava, a portal „Lupiga“ podsjeća nas kako se financiraju javnim novcem: „Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta „Ustavne vrednote u doba krize“. Kuda sve ide hrvatski novac… Može li išta od toga dobiti i popodnevnik.hr?