Posljednji pozdrav drugarici Katarini Peović: Neka joj je vječna hvala i slava! Ciao!

U izbornoj noći saznali smo da je HDZ relativni pobjednik izbora, „Rijeke pravde“ predvođene Zoranom Milanovićem i njegovim lutkom Peđom Grbinom pokazale su se kao plitak potok zagađen istrošenim političarima, bezidejnošću i vječitom galamom kako su svi korumpirani i zločesti osim hrabre Dalije, Četke od Gunje Anke Mrak, najpoznatijeg samoborskog provalnika Beljaka, znanstvenika i prosvjetitelja moderne Hrvatske bračnog para Puljak i drugih beskompromisnih boraca protiv korupcije i za malog čovjeka. Treća najsnažnija politička opcija postao je Domovinski pokret s 14 mandata, vječita oporba iz Mosta dobila je 11, stranka opasnih namjera Možemo! visokih 10, a Radnička fronta – nula mandata!

Stranka još opasnijih namjera Radnička fronta predvođena maršalkom Katarinom Peović podbacila je na izborima i nažalost, ili na sreću, ovisi s koje strane gledamo, nećemo je vidjeti niti slušati u sljedećem sazivu Sabora. Možda ako se ponove izbori, ništa nije isključeno! Katarina se prije izbora u Saboru oprostila sa svojim drugovima i drugaricama starim jugoslavenskim pozdravom „Smrt fašizmu – sloboda narodu!“. Mnogima je to bilo smješno, iako je Katarina to izrekla u punoj ozbiljnosti i spremnosti da svim svojim kolegama u Saboru oduzme imovinu i nametne im visoke poreze ako osvoji vlast u Hrvatskoj. S jedne strane, Katarina nas je sve zabavljala svojim neskrivenim komunizmom i opčinjenošću s tuđom imovinom te svojom zgroženošću što postoji privatno vlasništvo. S druge strane, potpuni potop Radničke fronte i njihovih zločinačkih politika na izborima dobar su indikator da je Hrvatima 45 godina komunizma bilo dovoljno i previše. Pod krinkom borbe za radnička prava, veće plaće i ravnopravnost u društvu skriva se već viđeno: nacionalizacija i konfiskacija imovine, progon i oporezivanje „bogatih“, visoki porezi koji guše gospodarstvo, otimačina u ime „ravnopravnosti“, „besplatno“ sve i svašta, planska ekonomija i potpuna kontrola države nad privatnim i javnim.

Drugarica Katarina zalaže se za „oporezivanje bogatih“, ali ne zna definirati gdje je granica kada netko postaje bogat, koliko je previše za imati ili posjedovati. Nadalje, Katarina je uvijek gledala koliko novaca imamo na računima, kolika je ukupna štednja hrvatskih građana, koliko stanova je prazno ili u posjedu jedne osobe. Katarina bi vam sve to oduzela jer tko ste vi da držite svoj novac na štednji ili iznajmljujete stan koji ne koristite? Ima onih koji nemaju stan ili bi željeli malo više novaca. Vi koji imate tu ste da im to omogućite, vjerojatno s pištoljem na čelu jer kako je drugačije to zamislila naša Katarina?

Jedan od najtragikomičnijih zahtjeva Radničke fronte bilo je ispitivanje porijekla imovine. Ukratko, ovako stoji na njihovoj internetskoj stranici: „Zakon o ispitivanju porijekla imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine ukinut je 1990. godine, netom prije promjene vlasti čime je otvorena mogućnost nezakonite privatizacije u 1990-ima i kasnije“. Što je sa otetom imovinom 1945. godine? Zalaže li se Radnička fronta za konačno izbacivanje takozvanih „zaštićenih najmoprimaca“ iz otetih stanova? Inače je za komuniste nulta točka 1941. ili 1945. godina, ali u ovom slučaju problematična je samo 1990. godina kada je došlo do smjene vlasti. Pravilo broj 1: Komunisti smiju krasti za opće dobro!

Prije samih izbora, 15. travnja Katarina nas je na društvenim mrežama počastila svojom izvedbom talijanskog komunističkog hita „Bella Ciao“, uvjerena u dobar rezultat na izborima i s očekivanjem da se velika većina radnika u Hrvatskoj svrstava u „radničku klasu“ kako to vide Karl Marx i drugarica Kata. Međutim, Katarinu treba i pohvaliti što je na izbore izašla samostalno, a ne u koaliciji s velikom strankom koja bi joj osigurala sigurno mjesto u parlamentu. Hrabro, ali vrlo vjerojatno i nužno jer mnogi su se usprotivili koaliciji s Radničkom frontom upravo zbog njihovih radikalnih stavova i željom za novom sveopćom pljačkom hrvatskog naroda. Isti taj narod izabrao je da s Radničkom frontom ne želi imati posla, u izbornoj noći saznali smo da Katarina ne ulazi u Sabor, kao niti jedan njezin udarnik u nekoj drugoj izbornoj jedinici. Ljevica je odlučila ostati vjerna Partiji ili njihovoj modernoj inačici za mlađe generacije – Možemo!.

Nakon što se oporavila od šoka što Hrvati ne žele petokraku, konfiskaciju imovine i kolaps gospodarstva, Katarina se povodom debakla svoje komunističke stranke, koju bi trebalo zabraniti zbog zločinačkih politika i stavova, oglasila na Facebooku. Ukratko, Katarina se obrušila na buržoaziju, kapitalističke stranke i njihove medije, požalivši se kako su i gotovo sve trgovine radile na izborni dan, pretpostavljajući valjda kako je svaki zaposlenik trgovine u duši komunist i glasač Radničke fronte. Glasati se moglo od 7 sati ujutro do 19 sati navečer, no Katarina živi u vlastitoj mašti gdje su radnici u trgovinama bili namjerno zadržani i natjerani na rad od dvanaest sati kako Radnička fronta ne bi osvojila 76 mandata i sprovela još jednu komunističku revoluciju. Navela je i primjer radnica iz Fine kojima su sjeli nenajavljeni bonusi tri dana prije izbora, aludirajući time da ih HDZ tjera na glasanje, odnosno potkupljuje. Jesu li radnice glasale za HDZ, Katarina nije otkrila, no možemo zaključiti da radnice novac nisu vratile, a HDZ ih nije natjerao na izborna mjesta. U redu je kada Radnička fronta obećaje više novaca u našim džepovima, ali nije u redu kada kapitalističke svinje to isto rade.

Jedan od razloga zašto Radnička fronta nije ušla u Sabor jest indoktrinacija hrvatskog društva koja traje godinama, zaključuje Katarina. Treba li dodatno komentirati ovu Katinu izjavu ili je dovoljno samo konstatirati da komunistička stranka tumači političku indoktrinaciju u demokratskoj i slobodnoj državi? Katarina je do kraja svog Facebook manifesta nastavila pričati o svojoj borbi za radnike i otporu kapitalističkoj klasi koja kontrolira „srednjeklasnu biračku mašineriju“ i upućuje ju da zagorčava život trgovkinjama u šoping centrima. Na kraju, Katarina je rekla da ju nitko neće ušutkati, zahvalila se svojim glasačima i simpatizerima te završila svoj urbi et orbi s – „Bolji svijet je moguć“. A gdje je „Smrt fašizmu – sloboda narodu!“? Kada bolje razmislimo, ne treba nam Katarina u Saboru kako bi nas zabavljala i kako bismo uživali u političkoj komediji. Možemo ju pratiti i ovako, u virtualnoj šumi društvenih mreža kako pruža otpor domaćim izdajnicima i suradnicima okupatora. Ciao, Katarina!