Postoji li ijedan dobar argument zašto manjinama dajemo privilegiju da odlučuju o sastavljanju većine u Saboru?

Hrvatska je jedna od iznimki u Europi i svijetu po broju zastupničkih mjesta za manjine u parlamentu, ali i po privilegijama koje manjinski zastupnici imaju po pitanju odluka koje se tiču sastavljanja vlade i proračuna. Iako u Sabor ulaze praktički na poklon, takozvani manjinci ravnopravni su sa svim ostalim „normalnim“ zastupnicima koji moraju zadobiti povjerenje velikog broja birača kako bi zasjeli u saborske klupe. Manjinska mjesta u Saboru su zagarantirana, svake četiri godine uvijek će ih biti osam, a zastupnici na to mjesto mogu doći s vrlo malo potpore ili bez ozbiljnog protukandidata. Kako se politička scena u Hrvatskoj sve više razgranala pojavom novih stranaka svih mogućih političkih orijentacija, sve je teže sastaviti stabilnu vladu, a vrlo često o njenom sastavu odlučuju i – manjine. A ako se itko usudi to spomenuti, odnosno primijetiti, ljevica i mediji spremno će skočiti na sve četiri noge i upozoriti na moguću obnovu Nezavisne Države Hrvatske, a Milorad Pupovac će s knedlom u grlu i suznih očiju govoriti o tome kako ga nitko ne voli samo zato što je Srbin.

Interesantno je i kako se manjine ponašaju kao saborski klub, odnosno nedjeljiva i složna stranka koja važe kome će se prikloniti i tako donijeti konačan sud kako će izgledati i koje će politike provoditi nova vlast. Presudnu ulogu u tom klubu ima Pupovčeva velikosrpska stranka SDSS sa svoja tri zastupnika. Drugi najpoznatiji manjinac je Furio Radin, navodno zastupnik talijanske nacionalne manjine, a zapravo uvjereni ljevičar i politikant koji koristi svoju privilegiju kako bi sudjelovao u vlasti i bio moralni sudac svim „nepodobnim“ pojavama u hrvatskoj politici. Svake izborne noći slušamo o „jezičcu na vagi“ koji će odlučiti o sastavu nove vlasti, a to su često zastupnici manjina koji nerijetko imaju samo par stotina preferencijalnih glasova, ili mnogo manje od toga. Za SDSS i Milorada Pupovca Srbi u velikoj većini niti ne glasuju, već izabiru SDP ili HDZ, odnosno na izborima sudjeluju kao ravnopravni građani Republike Hrvatske.

Ono što je ključno za istaknuti u ovoj raspravi oko uloge manjina i njihovog položaja u Saboru jest to da se ne radi o njihovom „pravu“ da budu to što jesu u Saboru, već o privilegiji koja se pokazala štetnom za Hrvatsku jer dovodi do situacije da izrazito mala skupina ljudi s potporom izrazito male skupine ljudi odlučuje o ključnim pitanjima za hrvatske građane. Ako je uloga zastupnika nacionalnih manjina skrbiti i brinuti o egzistencijalnim problemima svog naroda i očuvanju njihove kulture, zašto bi primjerice Milorad Pupovac davao izjave o tome tko će sjediti u vladi i s kime će koalirati relativni pobjednik izbora?

Zastupnici nacionalnih manjina u Saboru ili ne bi trebali sjediti ili bi trebali imati ograničene ovlasti, odnosno ne bi smjeli odlučivati o sastavu nove vlade i proračunu. Uostalom, nije li Hrvatska država svih svojih državljana? Po čemu su jedan Čeh i jedan Hrvat u Daruvaru različiti u svojim pravima? Ili Srbin i Hrvat u Gvozdu? Postoji li ijedan zakon ili članak Ustava koji izričito kaže kako je pripadnik bilo koje druge etničke zajednice osim hrvatske ograničen u svom političkom ili bilo kakvom djelovanju u društvu? Ne postoji. Ako su svi građani Republike Hrvatske ravnopravni, čemu služe ovakve političke privilegije etničkim manjinama u Hrvatskoj. Zapravo, ne etničkim manjinama, već pripadnicima etničkih manjina koji koriste ovaj štetan sustav za vlastite političke ambicije i ciljeve.

Francuska je, primjerice, država svih svojih građana koji su politički Francuzi, bez obzira na etničko podrijetlo. Slijedom toga, svi su ravnopravni u punom smislu te riječi. Kada bismo ukinuli ovakav sustav koji imamo u Hrvatskoj, što bi se promijenilo? Kako bi točno nastradali Česi, Slovaci, Srbi, Romi, Bošnjaci, Talijani i ostali? Bi li nestala demokracija u Hrvatskoj, kako nam to govore s ljevice? Stoga, u potrazi smo za odgovorom na pitanje: „Postoji li ijedan dobar argument zašto manjinama dajemo privilegiju da odlučuju o sastavljanju većine u Saboru?". Za one s ekstremne ljevice kojima treba dodatno objašnjavati jednostavne koncepte: NDH, fašizam, Jasenovac, Hitler i nacizam nisu dobri argumenti.