Povjesničar Nikica Barić o Klasićevoj knjizi o Miki Špiljku: Nedorečeno, površno i nestručno

Rasprava o udžbeniku povijesti u dijelu javnosti potaknula je mnoge na istraživanje tko su ljudi koji nam pišu povijest, poučavaju studente i učenike u školama, govore u medijima i predstavljaju se kao javni, stručni i objektivni intelektualci. Najpoznatiji među njima je Budin posinak i bog jugoslavenske istoriografije Tvrtko Jakovina, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Najzabavniji profesor je pripovjedač jasenovačkih bajki o drobilicama kostiju prof. Ivo Goldstein, medijevist i bizantolog koji se neuspješno transformirao u profesora moderne povijesti, mogli bismo reći da je jugoslavenski teolog s obzirom da mu je apologetika Josipa Broza Tita najdraži predmet. Pamtimo ga i po ispadima bijesa, psovanju i vikanju na publiku tijekom neuspješne tribine o nekakvom antifašizmu u Hrvatskoj. Ujedno je i sin pokojnog Slavka koji je ustaše viđao do kraja života, uvijek strahujući kako će se kobna 1941. vratiti u Hrvatsku. Veliki trojac upotpunjuje prof. Hrvoje Klasić, gle čuda, također sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, također jugoslavenski apologet, poklonik komunističkog diktatora Tita, vjeran pionir i član Upravnog odbora parapolitičke civilne udruge „Documente“ koja nas svakodnevno suočava s mračnom prošlošću 1990-ih pokušavajući nas pomiriti s prekodrinskom braćom onom dječjom: „Mir, mir, nitko nije kriv.“ Ivo, Tvrtko, a sada i Hrco, napisali su knjige o svojim političkim i ideološkim idolima: Titu, Budimiru Lončaru i Miki Špiljku.

Kada povjesničar piše knjigu o nekoj povijesnoj osobi za pretpostaviti je da će se koristiti arhivskim gradivom, periodikom, memoarima i svim raspoloživim izvorima s ove ili one strane kako bi stvorio najtočniju sliku o osobi o kojoj piše. To nije učinio ni Tvrtko s Budom, ni Ivo s Titom, a niz je nastavio i Hrco koji je napisao svoju knjigu o životu jednog sveca jugoslavenske politike. Njegovu knjigu „Mika Špiljak – revolucionar i državnik“ u „Časopisu za suvremenu povijest“ komentirao je povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest dr. sc. Nikica Barić. Na početku razmatranja Hrcine knjige, Barić je napomenuo kako su političke biografije istaknutih jugoslavenskih političara dobrodošle i korisne za razumijevanje tog dijela povijesti, no one moraju biti pisane na razini znanstvenog rada, poštujući sva pravila povijesne struke. Klasić to nije uspio napraviti s knjigom o Špiljku, smatra Barić, ocijenivši njegov rad nedorečenim, površnim i prožetim neutemeljenim interpretacijama.

Kao glavni problem ove knjige Barić ističe (ne)korištenje izvora i relevantne literature. Primjećuje kako je Klasić u uvodu iznio tvrdnju kako je knjiga pisana na temelju obilne arhivske građe i novinskih tekstova, što ne korespondira sa stvarnošću, rekao je Barić ocijenivši svoju ocjenu sintagmom „najblaže rečeno“. Mi ćemo reći malo jače rečeno: Klasić laže u uvodu svoje knjige. Ili blaže jače rečeno: Klasić ne zna što to znači obilno arhivsko gradivo i periodika, a doktor je znanosti povijesti i profesor na fakultetu. Barić pojašnjava i piše: „Sam opseg Klasićeve knjige naslućuje da se ne temelji na opširnom korištenju različitih izvora. Usto njegova knjiga i nema popis korištenih izvora i literature“. Barić potom navodi primjere iz knjige kojima pokazuje Hrcinu subjektivnost i proizvoljnu ocjenu Špiljkove popularnosti u javnosti. Osim što sam odlučuje tko je i kako volio Miku, Hrco u knjizi iznosi i pogrešnu faktografiju, primjerice krivo je naveo ime stranke „Jugoslavenska radikalna zajednica“, odnosno napisao je „Jugoslavenska nacionalna zajednica“. No da ovaj put mi budemo blaži od Barića, radi se o vremenu prije 1941., a tada prema jugoslavenskom istoriografskom Olimpu nije postojala povijest, barem ne ona relevantna. Slijedi niz primjera neutemeljenih Hrcinih interpretacija i nepoznavanje literature kojima Barić pokazuje kako Hrco vrlo slabo poznaje povijest o kojoj piše, a još manje prati historiografiju i radove svojih kolega. Više o Hrcinim biserima pročitajte u originalnom tekstu Nikice Barića koji možete pronaći na Portalu znanstvenih časopisa Hrčak.

U konačnoj ocjeni Barić Klasiću prigovara i za nepotrebno korištenje modernih termina i izraza koji ne odgovaraju duhu vremena o kojemu piše, primjerice: rejting, „cunami“ štrajkova, te protestanti umjesto prosvjednici. O slici koju je Klasić stvorio o Špiljku Barić piše: „Ipak posebnu pozornost privlači nešto što bi se moglo opisati kao kakav nesretni Klasićev 'psihološki profil' Mike Špiljka. Pritom Klasić ne koristi metodologiju kritičke historiografije, nego kao da piše roman struje svijesti, ili kao da je sjeo u vremeplov, vratio se u prošlost, ušao u Špiljakov um i zatim pročitao njegove misli…“. Na samom kraju osvrta na Hrcinu nestručnu, i povijesnoj znanosti uvredljivu knjigu Barić čitateljima izdvaja niz rečenica iz knjige koje nam mnogo govore o Klasićevom profesionalizmu, stručnosti i pronicljivosti. Izdvojit ćemo nekoliko najzabavnijih, da ne kažemo tragikomičnih Hrcinih izjava. Na 11. stranici Hrco piše: „S nekim je političarima odlično surađivao, a s nekima nikako nije uspijevao pronaći zajednički jezik“. Na istoj stranici o Špiljku kaže: „Njegov život doista bi mogao poslužiti kao scenarij zanimljive filmske priče“. Kakav Banožićev doktorat, čitajte dalje: „Ovo je priča o čovjeku koji je živio u vremenima prepunim izazova, na koje je reagirao nekad dobrim, a nekad lošim odlukama“. Htjeli smo izdvojiti samo par, ali materijal je toliko dobar da moramo nastaviti: „Sudeći po brojnim sačuvanim pismima iz ratnog razdoblja, bez obzira odakle dolazili i protiv koga se borili, vojnicima je upravo povratak voljenoj osobi predstavljao jedan od najjačih motiva za preživljavanje“. Tko bi rekao?! Nisu li partizani voljeli i bili vjerni samo Titu? Spominjući Tita, Hrco u svom kapitalnom djelu piše: „Na sreću, ali i na žalost mnogih, mladić kojega tada još nitko nije zvao Tito, nego samo Jožek ili Broz, na kraju se ipak nije odlučio ni za karijeru bravara“. Evo jedan dobar i kratak: „Travanjski rat u kojem se Jugoslavija nastojala obraniti od agresije nije trajao ni cijeli travanj“. Osim što je istoričar, Hrco je i jugoslavenski Sun-Tzu: „Sama činjenica da je nešto bilo strateški važno neprijatelju povećavalo je stratešku važnost i u partizanskim ratnim planovima“. Za kraj: „Davne 1940., na Šestoj zemaljskoj konferenciji SKOJ-a, mladom komunistu iz provincije sigurno su se glavom motale svakakve misli“.

Iako još nismo pronašli Sandrin diplomski rad, sigurno ne može biti gori od ovoga što je u stanju napisati jedan sveučilišni profesor. Klasić je u ovoj knjizi pokazao ono što demonstrira ekstremna ljevica u svim sferama društva, a poglavito u akademskom svijetu: nestručnost, lijenost, manipulacije, površnost i iznošenje neistina, najblaže rečeno. Knjiga o Miki Špiljku je pamflet jugoslavenske istoriografije u Hrvatskoj čija je svrha uljepšati komunističke i u najmanju ruku upitne ličnosti kojima bi se očito trebala diviti današnja hrvatska javnost, kao što im se divi Hrvoje Klasić. Tko je Mika Špiljak za modernu i demokratsku hrvatsku državu izborenu u Domovinskom ratu? Tko je Mika u hrvatskom narodnom sjećanju? Nalazi li se on uopće u mislima hrvatskog naroda? Znamo samo da o njemu mašta i duboko promišlja jedan Hrvat – Hrvoje Klasić.