Povodom prvog ovogodišnjeg Hoda za život u Osijeku ljevica nas podsjetila koliko joj je stalo do kulture smrti

Prvi Hod za život održan je 2016. godine u Zagrebu i otad taj pokret za život, obitelj i Hrvatsku raste i širi se diljem Hrvatske. Ove godine održat će se u čak 15 gradova, od Osijeka do neretvanskog kraja. Prvi Hod hrvatskih obitelji koje cijene život i vole svoju domovinu upravo se održao u Osijeku i od istoka Hrvatske to će se mirno okupljanje hrvatskih građana postepeno širiti na cijelu zemlju, tijekom svibnja i lipnja, te u mjesecu rujnu kada će se održati posljednji.

Cilj ovog pokreta koji iz godine u godinu okuplja sve više građana jest upozoriti i informirati javnost kako ljudski život počinje začećem i potrebno ga je štititi od početka do prirodne smrti. Iako su medicinski fakulteti u Hrvatskoj jasno rekli kako život počinje začećem, u Hrvatskoj, pa tako i u svijetu, i dalje postoje oni koji negiraju znanost i odbijaju prihvatiti znanstvene činjenice. Nadalje, pravo na život temeljno je ljudsko pravo iz kojeg proizlaze sva ostala prava, no i to takozvanim progresivnim snagama koje se pozivaju na ljubav, toleranciju i raznolikost nikako nije jasno. Pri vrhu prioriteta naše ljevice, ako je sudeći po reakcijama na ovakve događaje, jest pobačaj i njegova dostupnost u svim bolnicama, bez priziva savjesti liječnika.

Slučaj Mirele Čavajde, trudnice koja je željela pobaciti svog bolesnog sina kojeg je i sama prepoznala kao dijete i dala mu ime Grga, izazvao je brojne reakcije među političarima i u medijima, tjednima se pisalo o njezinom slučaju, a kao njezini saveznici nametnuli su se stranka Možemo! i njima bliske udruge civilnog društva koje su rješenje vidjeli isključivo u usmrćivanju djeteta. Zastarjeli zakon iz 1978. dopušta usmrćivanje djeteta do 10. tjedna trudnoće, no Čavajda je željela pobaciti u mnogo kasnijem stadiju djetetovog razvoja. Liječnici u hrvatskim bolnicama odbili su usmrtiti dijete i pokušavali su ga spasiti ranijim porodom ne bi li ga pokušali liječiti. Majka je sve to odbila, a uz punu podršku možemovaca i političke ljevice te medija vršen je pritisak na hrvatski zdravstveni sustav što ženama ne omogućava „pravo“ na siguran i dostupan pobačaj. Naposljetku, mali Grga usmrćen je u Sloveniji, majci Mireli to je zasigurno bilo traumatično i bolno iskustvo, no Možemo! i njihovi koordinatori Sandra Benčić i Tomislav Tomašević Senf su slavili! Kruna njihove perverzije i izopačenosti bilo je dodjeljivanje Čavajdi nagrade „Zagrepčanka godine“.

Kako drugačije protumačiti ovaj slučaj nego da ljevica njeguje i potiče kulturu smrti, od 2SLGBTQQIPAA+ pokreta koji je zatvoren životu pa do pobačaja koji je postao vrijednost sam po sebi, „ljudsko pravo“, svojevrsni sakrament ateističko-nihilističke regresivne ljevice, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu. U ime prava na izbor, Mirelu Čavajdu poticalo se da ne izabere borbu za Grgin život, već ju se usmjeravalo isključivo u jednom smjeru, a to je onaj u kojem nema izbora – Grgina smrt.

Prvi Hod za život koje se održao u Osijeku ove subote izazvao je brojne negativne reakcije medija i političara, gotovo identične onima kojima svjedočimo svake prve subote u mjesecu kada se Predrag Fred Matić i Forum žena SDP-a osjećaju ugroženim zbog molitve Bogu u kojeg ionako ne vjeruju. Osječki SDP žestoko je napao obitelji koje su se okupile na Hodu i prozvao ih „hodačima“, zatirateljima „ženskih prava“, osporavateljima „reproduktivnih prava“ koja su „teško izborena“, nazivajući sudionike Hoda širiteljima „opasnog narativa“. Kako je Partija opisala ovaj događaj pomislili biste kako su osječke majke, očevi i njihova djeca državni neprijatelji broj 1, opasnost za društvo u cjelini i vrijedni svakog prijezira. Opet smo slušali one iste promašene argumente kako svima onima kojima je stalo do nerođenog djeteta zapravo nije stalo do žena, rođenog djeteta i djece bez adekvatne roditeljske skrbi, što su maliciozni komentari i prije svega laži koje služe isključivo za blaćenje i omalovažavanje onih koji njeguju kulturu života. Naravno, Hod nije mogao proći bez ogorčenih prosvjednika i aktivista koji su jednostavno morali ometati mirno okupljanje hrvatskih obitelji, iz razloga koje ni sami sebi ne mogu objasniti. Udruga za ženska prava Adela i jedna od članica te udruge Maja Celing Celić bili su izaslanici kulture smrti u Osijeku taj dan. Jedan pogled na ljude koji su hodali za život i one koji su prosvjedovali protiv života i prava djeteta da se rodi dovoljno nam otkriva o duhovnom stanju i jednih i drugih i njihovom „indeksu“ sreće i zadovoljstva u životu. Jedni su radosni, nasmijani i uživaju u svojoj djeci i životu, a drugi su bijesni, psuju, dobacuju i ogorčeni su na ove prve. Sapienti sat.

Organizatorima i sudionicima Hoda za život često se postavlja pitanje zašto su za život, za rođenje nerođenog djeteta i za tradicionalnu obitelj koja je stup i temelj svakog društva. Međutim, pravo je pitanje zašto je netko protiv? Što je to što prosvjednike i ljevicu tjera na izlazak na ulice i pred medije i agresivno zagovaranje pobačaja? Zašto Možemo! nije pomogao Čavajdi istražiti sve opcije za malog Grgu, nego su isključivo tražili i poticali ju da izabere smrt? Što bi bilo da se Grgina majka predomislila i doktorima dopustila da učine sve što je u njihovoj moći da pokušaju liječiti Grgu? Je li i to pravo na izbor, izabrati život? Bismo li je vidjeli u medijima i uz bok Senfu i Sandri da je svojim primjerom posvjedočila da je ljudski život vrijednost sama po sebi, a pravo na život neotuđivo pravo iz kojeg proizlaze sva ostala ljudska prava? U ovom pitanju suprotnoj strani treba vratiti lopticu i njih pitati zašto ste toliko posvećeni i investirani u kulturu smrti? Što je to što vas tjera da izađete prosvjedovati protiv majki i očeva koji u miru hodaju ulicama naših gradova gurajući kolica i odašiljući poruku kako je dijete blagoslov, a ne teret, i kako je život iznad smrti? Čini se kako je ovo pitanje više duhovnog, nego pravnog i svjetovnog karaktera.