Privrednikova tribina: „Uz Titu i Rašetu, dva junačka sina“

Jesmo li već rekli kako Pupovcu treba ukinuti financiranje antihrvatskih „Novosti“ i svih njegovih aktivnosti kojima provocira narod i glorificira srpske „ustanke“ i komunističko nasljeđe te njegov najveći simbol Josipa Broza Tita, zločinca i diktatora odgovornog za najveći pokolj hrvatskog naroda u njegovoj povijesti? Uz Miloradovo "Srpsko narodno vijeće" postoji još jedna udruga koju između ostalog financira i hrvatska Vlada. Riječ je o „Srpskom privrednom društvu Privrednik“, gospodarskom društvu orijentiranom na stipendiranje učenika, niti izbliza radikalnom kao „Novosti“ i SNV, ali društvu koje povremeno voli organizirati tribine i rasprave u kojima se blati Hrvatska vojska, relativizira velikosrpska agresija na Hrvatsku i časti komunistički diktator i propali totalitarni jugoslavenski režim.

Pupovčev kolumnist Boris Rašeta nedavno je predstavio svoju apologetsku knjigu o Titu pod naslovom „Tito povjerljivo i osobno“, nadmašivši time bizantologa Ivu Drobilicu Goldsteina u prekrasnim riječima, hvalospjevima i poklonstvu Titu kao najvećem sinu naših naroda i narodnosti. Nakon veličanstvenog predstavljanja knjige koju su s radošću i iznimnim zanimanjem popratili mediji, srpsko društvo „Privrednik“ organiziralo je tribinu kako bi Boris još jedanput mogao najljepšim riječima častiti komunističkog zločinca. Tribina je dobila poetski naslov: „Uz Titu i Rašetu, dva junačka sina“. Članak u „Novostima“ Miloradove Pauline Arbutine nosi naslov „Veliki vjernik svojih ideja“. Tito je vjerovao samo u svoje snage, bez mnogo emocija prolazio je životne nedaće, nije se obazirao na prošlost, stoji istaknuto na početku članka. Stječe se dojam kako je Tito bio nekakav sanjar, idealist, državnik i osoba vrijedna divljenja, a ne komunistički diktator koji je vlast izgradio na masovnim grobnicama, a održavao se nasiljem, ubojstvima političkih protivnih i zatvaranjem svih stvarnih i potencijalnih neprijatelja. Nikada nećete pogoditi tko je bio moderator tribine na kojoj se recitirala haiku poezija o Titu. Ne, nije bio ni Tvrtko, ni Hrco, ni Drobilica, već novinar i zaljubljenik u Jugoslaviju Saša Kosanović!

Piše Arbutina o tribini: „Kroz tribinu kao i kroz novinarski pogled Borisa Rašete, Tito je prikazan ne samo kao povijesna ličnost već kao karizmatični muškarac čije su 'oči ulazile u dušu čovjeka' i pred čijim su frajerskim izrazom padale i dvadeset i više godina mlađe žene“. Tako su o Titu pisali njegovi suvremenici, a u svoju knjigu je to uvrstio i Rašeta, kaže Arbutina. Autor knjige kaže da nije htio napisati povijesnu knjigu, već publicističku knjigu u koju je „bez predrasuda“ uvrstio brojne „zanimljivosti“, bez obzira prikazuju li Tita u pozitivnom ili negativnom svjetlu. Jedino što mu je bilo bitno, kaže objektivni Boris, jest to da činjenice iznesene u njegovoj knjizi budu točne i utemeljene na povijesnim izvorima. „Tito je bio čovjek impresivne socijalne inteligencije koji je sam sebi stalno govorio 'ja hoću, ja mogu biti vođa'. Čovjek koji je prvo htio biti glumac da bi se onda njegova pozornica do kraja života drastično proširila na cijeli svijet uživo“.

Rašetina knjiga zbilja pršti od povijesnih izvora i neupitnih činjenica koje Tita predstavljaju u oba svjetla. Inteligentan Tito kojeg su sve žene voljele, pa i 20-30 godina mlađe, bio je samouvjereni sanjar i veliki vođa, ništa mu nije bilo teško sve dok je vjerovao u sebe. Pišemo li i dalje o Titu, i mi i Rašeta i Arbutina, sigurno se pitate? Knjiga utemeljena na povijesnim izvorima i činjenicama o komunističkom diktatoru više podsjeća na biografiju Luke Modrića ili Cristiana Ronalda. Pogotovo je smiješna teza kako su na Tita „padale“ znatno mlađe žene. Da, sigurno su padale, na isti način na koje padaju mlade žene na sjevernokorejskog diktatora koji je također visok, zgodan, crn, vojskovođa veći od Aleksandra Makedonskog, državnik poštovan u svijetu i najinteligentniji čovjek ne u jednoj, već u obje Koreje. Koja Slovenka, Hrvatica, Srpkinja ili Makedonka ne bi pala na 55-godišnjeg pretilog Tita kada bi ga vidjela s cigarom u Rolls-Royceu?

Rašeta i Kosanović su potom postali i povjesničari, barem na sekundu, nakon poezije koju su razmjenjivali o Titu kao da su na gay spoju, te su zaključili kako Tito nije bio sentimentalan oko 1945. i „osveta“ koje su se dogodile. Ne postoji niti jedan papir koji bi posvjedočio Titovu naredbu za masovna smaknuća zarobljenika i civila nakon završetka rata, složili su se Saša i Boris, dodavši kako i nitko nije bio kažnjen, pokušavajući barem malo biti objektivni oko Titovog lika i djela. Nadalje, piše Arbutina, Saša i Boris su se nakon poezije i historiografije okušali i u psihologiji nastojeći dokučiti Tita. Prije smrti Tito je „balansirao“, bio je jamac sigurnosti opstojnosti Jugoslavije koju je nastojao i proširiti jer, kako kaže Rašeta: „Njemu je Jugoslavija bila premala što je njegova planetarna slava to i pokazala“. S Titovom „planetarnom slavom“ završava izvještaj Pupovčeve Pauline o „Privrednikovoj“ tribini o Titu kroz Rašetinu knjigu poezije i bajki o velikom idealistu, vođi, miljeniku žena i planetarno popularnom državniku kojeg su svi voljeli u svijetu.

Kada je Ivo Drobilica Goldstein sa svojim pokojnim ocem koji je do smrti strahovao od ustaša i 1941. godine napisao publicističku knjigu o Titu, pomislili smo kako je to samo dno koje se može dotaknuti u pisanju i izdavanju knjiga o komunističkom diktatoru. Navikli smo na Tvrtka i Hrcu koji nam na televiziji nastoje razvodniti Titovu ulogu u zločinima koje je počinio, ali ovakvu knjigu nismo očekivali. Svatko može pisati i izdavati knjige o bilo čemu, koliko god one bile neistinite, ali problem je kada se hrvatskim novcem organiziraju tribine i plaćaju ljudi koji časte propali totalitarni sistem iz kojeg se Hrvatska morala ratom izvući. Kosanovića, Rašetu, Arbutinu i Milorada plaća hrvatski poreznik obveznik, što znači da se o hrvatskom trošku piše poezija o Titu, komunističkom diktatoru koji je u modernoj i demokratskoj Europi izjednačen sa Hitlerom, Staljinom, Pol-Potom, Mao Ce-tungom i ostalim masovnim ubojicama 20. stoljeća. Što reći na kraju, osim: „Uostalom smatram da Pupovčevim „Novostima“ treba ukinuti financiranje iz državnog proračuna“. Isto tako i „Privredniku“!