Prof. Hajdarović traži simpatije za svoj povučeni udžbenik u kojem iskrivljuje hrvatsku povijest

Politički aktivist, apologet Jugoslavije, LGBT aktivist i kada sve to nije, profesor povijesti i sociologije, Miljenko Hajdarović uhvatio je fokus javnosti svojim udžbenikom za povijest četvrtog razreda gimnazije „Zašto je povijest važna?“ Nakon što je stručna javnost primijetila sporne dijelove udžbenika u kojima je vidljiva ideološka obojanost autora i krajnja nestručnost i nepoznavanje činjenica o modernoj hrvatskoj povijesti, udžbenik je u konačnici povuklo Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Prof. Hajdarović je to shvatio kao zabranu, a ne kao ocjenu svog lošeg i nestručnog rada.

Prvi koji su pisali o spornim dijelovima udžbenika bili su novinari portala Narod.hr koji su prenijeli i recenziju dr. sc. Ante Nazora, ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Sporni udžbenik izdao je „Profil Klett“, 2021. i 2022. godine. Uz Miljenka Hajdarovića, autori su i Vedran Ristić i Nikica Torbica. Jedna od recenzentica udžbenika je prof. Valerija Turk Presečki koja je zajedno s Hajdarovićem sudjelovala u promašenoj, aktivističkoj i nadasve nestručnoj kurikularnoj reformi Borisa Jokića, također aktivista koji se tada, pa i sada, skriva iza znanosti i obrazovanja.

Nazor je za portal Narod.hr iznio svoje primjedbe na udžbenik, ali i svojih kolega, također doktora znanosti povijesti koji istražuju Domovinski rat i pišu stručne knjige i znanstvene članke na tu temu. Prvo što je dr. Nazor primijetio listajući Hajdarovićev udžbenik jest poglavlje o SSSR-u i odnosu Njemačke i Staljina prije rata. Nazor zamjećuje izostanak precizne karakterizacije SSSR-a kao totalitarne države sa sustavima koncentracijskih logora, te prešućivanje prijateljstva s Hitlerom prije 22. lipnja 1941. godine. Taj datum toliko važan u povijesti nije ni spomenut u kontekstu pakta Molotov-Ribbentrop!

Pišući o razdoblju komunističke Jugoslavije od 1945. autori udžbenika teror Josipa Broza Tita i komunista ocjenjuju kao „tendenciju opstruiranja nekomunističkih političkih opcija“. Prilično blaga ocjena za masovne egzekucije, pljačku imovine, zatvaranja ljudi i oduzimanja svih političkih i ljudskih prava stvarnim i potencijalnim neprijateljima režima. Za komunističku Narodnu frontu autori su napisali kako je „uživala široku potporu javnosti“. Vladimira Bakarića autori su ocijenili zaslužnim za postizanje veće samostalnosti Hrvatske u Jugoslaviji! Okarakteriziran je kao hrvatski lider koji je osuđivao i nacionalizam i centralizam u Jugoslaviji. Ovdje je Nazor izrazio veliku zaprepaštenost takvih ocjenama ovog komunističkog čelnika u Hrvatskoj.

Sada dolazimo i do Milke Planinc kojoj autori udžbenika tepaju da je bila „željezna lady“, želeći time kod učenika izazvati simpatije za komunističku dužnosnicu. Njezina slika stavljane je odmah ispod naslova poglavlja „Stvaranje Republike Hrvatske“, kao da je 1971. Milka započela proces stvaranja neovisne hrvatske države! Nevjerojatno je o kakvim se sve manipulacijama radi u ovom udžbeniku.

O bl. Alojziju Stepincu autori udžbenika napisali su: „Županijski sud u Zagrebu 2016. godine poništio je presudu Stepincu. Presuda je poništena zbog nepravedno provedenog ili montiranog postupka, no to ne znači da je rehabilitiran“. Time autori ostavljaju učenicima da sami zaključe kako je Stepinac ipak mogao biti zločinac, sporno je samo to što nije imao pravedan sudski proces. Autori udžbenika nastoje ga prikazati kao osobu koja je podupirala ustaški režim, a istina je da je podupirao ideju samostalne hrvatske države, što nije i ne može biti zločin, niti 1941. niti 1991. niti 2458. godine.

Nazor primjećuje i ideološku obojanost autora u poglavljima udžbenika u kojima se govori o „pravu na pobačaj“, ženskim i LGBT pravima. O demografskom slomu Europe i pritisku migranta na europski kontinent autori uopće ne pišu. Ovdje se radi o poglavlju o budućnosti i izazovima s kojima će se mladi suočiti kada odrastu.

Zatim, dolazimo i do razdoblja Domovinskog rata o kojemu Nazor i njegovi kolege imaju što za reći. Ne navodi se činjenica da je srpska pobuna u „Balvan revoluciji“ bila oružana, otimanje oružja hrvatskoj Teritorijalnoj obrani okarakterizirano je kao „pražnjenje skladišta“, a glavna kritika ide u smjeru da se srbijanska velikosrpska politika ne navodi kao glavni uzrok Domovinskog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zatim, Nazor kritizira nepoznavanje plana Z-4 i elementarnih činjenica o SAO Krajini i Republici Srpskoj Krajini, što su paradržavne tvorevine čiji nazivi nisu istoznačnice. Datum 5. kolovoz nije istaknut u operaciji „Oluja“ kao najvažniji dan u kojem je oslobođen Knin, a ujedno je to i državni blagdan! Mnogo je netočnosti, krivih datuma, krivih pojmova i imena u ovom poglavlju hrvatske povijesti. Primjerice, SAO Krajina je nazvana Samostalnom autonomnom oblasti, umjesto „Srpskom“. Srpski terorist ubijen na Plitvicama okarakteriziran je kao „napadač“, kao da se radi o nogometnoj utakmici, a ne terorizmu na prostoru Republike Hrvatske. Autori udžbenika pogrešno navode da je Republika Srpska Krajina postojala prije prosinca 1991. i još mnogo toga što bi profesori povijesti trebali znati o Domovinskom ratu. Više o manipulacijama i nepoznavanju činjenica iz hrvatske povijesti prof. Hajdarovića, koji je nositelj međunarodne strukovne nagrade „Global Teacher's Award, pročitajte u opširnoj analizi na portalu Narod.

Hajdarović je, kako smo već spomenuli, i LGBT aktivist koji je pokušavao u nastavu sociologije uvrstiti LGBT slikovnicu „Dugine obitelji“. Sada, suočen s vlastitim postupcima i otkriven od stručne javnosti kao aktivist i ideolog ljevice u nastavi povijesti, Hajdarović nariče na društvenim mrežama i organizira tribinu s naslovom „Poziv na raspravu o zabrani udžbenika povijesti u Hrvatskoj“, kao da se radi o zatiranju znanosti i obrazovanja, a ne o uklanjanju ideološkog, nestručnog i faktografski netočnog udžbenika povijesti za hrvatske gimnazijalce. Na isti način Hajdarović, Jokić i „eksperti“ kurikularne reforme plakali su na stručne recenzije HAZU-a i ostalih znanstvenih institucija u Hrvatskoj koje su dale negativne ocjene njihovoj reformi školstva i nastave.

U tekstu u kojem Hajdarović poziva na „raspravu“, stoji kako je ovo prvi slučaj nakon devedesetih godina u kojemu se „zabranjuje“ udžbenik povijesti. Što je bilo prije mračnih devedesetih, Miljenko? 45 godina blagostanja, ljudskih prava, procvati znanosti i obrazovanja? Hajdarović je pozvao sve zainteresirane da ostave svoj komentar i uključe se u raspravu, što je pohvalno i moglo bi biti iskorišteno u cilju Miljenkovog obrazovanja u polju moderne hrvatske povijesti, naročito Domovinskog rata.

Povlačenje udžbenika povijesti komentirao je Hajdarovićev poklonik dr. sc. Branimir Janković: „Proglašavanje određenih tumačenja povijesti praktički nepodobnim i time sprječavanje pluralizma pogleda na povijesne kontroverze ne samo da je protivno povijesnoj znanosti nego i demokratskom društvu. Niti će ikad biti prihvaćeno u međunarodnoj historiografiji i nastavi povijesti. Ma koliko pokušavali, različite poglede na povijest nije moguće zaustaviti.“

Doktor znanosti Janković pogrešno shvaća ulogu nastavnika povijesti u razredu čiji je cilj poučiti učenike o elementarnih činjenicama i od Ministarstva odobrenih sadržaja. Nastavnik povijesti nije slobodan naučavati „svoju“ povijest i učenicima usađivati svoje „poglede“ na događanja iz prošlosti. Kad bi tome bilo tako, onda bi nastavnik povijesti bio slobodan učenicima predstaviti Pavelića kao osloboditelja Hrvata od tamnice Jugoslavije 1941. godine? Kao što se Tito predstavlja kao osloboditelj Zagreba u svibnju 1945.? Što bi onda rekli Hajdarović i Janković? Bi li tada branili povijesni pluralizam i slobodu misli i različitih pogleda na povijest? Rasprave i znanstveni skupovi održavaju se izvan učionica, a potom dokazane činjenice, nakon opsežnih istraživanja, ulaze u udžbenike i postaju predmetom poučavanja u školama.

Učionica nije mjesto aktivizma, a svrha udžbenika povijesti nije učenicima predstaviti razne pluralizme u pogledima na povijest. Cilj je poučiti učenike faktografiji i predstaviti im povijesna razdoblja onakvim kakva su uistinu bila, u ovom slučaju razdoblje Jugoslavije bilo je vrijeme represije, neslobode i zatiranja prava Hrvata na slobodnu državu. Očita je namjera autora povučenog udžbenika predstaviti kontinuitet između Jugoslavije i moderne hrvatske države. Milka Planinc i Vladimir Bakarić bili su samo prethodnici ideja Franje Tuđmana i Blage Zadre, što je nesumnjivo ideološka konstrukcija u cilju apologetike jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj. Na kraju, stavimo li ideologiju i „različite povijesne poglede“ na stranu, udžbenik obiluje faktografskim pogreškama i to je samo po sebi dovoljan razlog da se udžbenik ukloni, ne zabrani, iz nastave povijesti.