Prosvjed za Hrvatsku bez nacionalnih zastava i prepun socijalističkih simbola

Došao je i taj dan! Dan otpora HDZ-u i početak promjena koje će nam donijeti budući potpredsjednik vlade Peđa, buduća premijerka Sandra, ona pametna iz Splita, onaj Mrak iz GLAS-a, narodna heroina Katarina iz Radničke fronte i još neki predsjednik neke od malih lijevih strančica koje samostalno ne prelaze izborni prag. Nakon velike medijske kampanje i pregrupisanja snaga nakon noćne bitke na Markovom trgu, ekstremna ljevica uspjela je u Zagreb, što javnim što privatnim novcem, dovesti dovoljan broj prosvjednika za ne osramotiti se kao prije nešto više od tjedan dana. „Ima nas, gledajte koliko nas je puno!“, oduševljeni su oporbeni političari i novinari lijeve orijentacije, kao da su ugodno iznenađeni što su uspjeli mobilizirati dio svog glasačkog tijela jednu sunčanu subotu u najvećem hrvatskom gradu. Mogu odahnuti, Sandrin noćni debakl nije se ponovio. No brojke su ovdje manje relevantne, u svakoj demokratskoj državi normalno je i očekivano da su i ljevica i desnica sposobne organizirati politički prosvjed i dovesti minimalno par tisuća ljudi u glavni grad.

Osim što je ovaj prosvjed izrazito komičan, uzevši u obzir tko se nudi hrvatskom narodu da ga vodi i kakve floskule recikliraju od ranijih ljevičarskih galama i poziva na narodnooslobodilačku borbu, ono što (ne)vidimo svojim očima dovoljno nam je za donijeti zaključak o kakvom se prosvjedu radi. On jest antivladin i antihadezeovski, ali nije prohrvatski i za hrvatske vrijednosti. Ljevica hrvatske vrijednosti ne prepoznaje, štoviše ne zna niti definirati što su to vrijednosti, otkuda dolaze i zašto su vrijednosti. Tradicionalnim vrijednostima koje nemaju rok trajanja ljevica kao alternativu nudi „nove“ vrijednosti, lišene „utega“ religije i prošlosti. Te nove vrijednosti su: ljudska prava koja su proširena do te mjere da je teško reći što nije ljudsko pravo, zatim ideja građanstva i jednakosti što su pojmovi koje ljevica također ne zna definirati, ali ih i voli uskraćivati neistomišljenicima, i na kraju, socijalizam novog doba, ne tako različit od onog starog.

Što smo vidjeli, a što nismo vidjeli na prosvjedu političara kojima je izrazito stalo do hrvatskog naroda i njegovog opstanka u zemlji? Prvo, nismo vidjeli hrvatske nacionalne zastave, odnosno našla se tek jedna, a neki su nabrojali i dvije. One na zgradama institucija na Markovom trgu ne brojimo. Jednu ili dvije hrvatske zastave na svoj skup ponese i Vojislav Šešelj kako bi ih mogao zapaliti. Često ćemo čuti odgovor s ljevice da neprisustvo nacionalnih zastava ništa ne znači. Itekako znači, simboli i zastave važni su svima. Mirela Ahmetović iz Partije ponosno je mahala crvenom  zastavom svoje stranke gledajući u nju s ponosom i srećom. Možemovci su ponijeli svoje zelene zastave, Radnička fronta svoje, a najviše od svega isticali su se crveni plakati sa stisnutom šakom, što je simbol komunizma i socijalizma.

Ništa spektakularno nije se dogodilo 17. veljače na Markovom trgu, koliko god buduća premijerka Sandra bila uvjerena da se radi o događaju koji će „ući u povijest“. Brojevi nisu impresivni, koliko god se Telegram, Jutarnji, Index i N1 trudili prikazati ih tako. Prisutni prosvjednici dovedeni su angažmanom stranaka ljevice u gradu u kojem je na vlasti Možemo!, pitanje je kako bi izgledale slike dronom da je ljudima prepušteno doći na vlastitu inicijativu. Pozitivna strana ovog prosvjeda je, osim što nas je dobro nasmijao, to što se ljevica prezentirala narodu i pokazala mu kako ništa ne nudi, osim galame, jadnih retoričkih nastupa i šakica u zraku. Kata je zapalila baklju na krovu zgrade, Sandra smotala nešto za popušiti, a Peđa je opet bio najviši na pozornici. Dan za povijest!