Rade Končar bio je komunistički revolucionar, terorist i pobunjenik protiv hrvatske države

Toaleti za Thompsonov koncert u šibenskom Spomen-parku Šubićevac uzrokovali su ustanak medijskih „šišmiša i vrana“ koji su pisali o „skandalu“, „sramoti“ i „bizarnosti“. Naslovi su imali brojne upitnike i uskličnike, a novinarska histerija pretvorila se u akciju spašavanja partizana Končara. Naime, i sami mediji su se angažirali u pritisku na Grad da naloži privatnoj tvrtki odgovornoj za ovu "diverziju" da ukloni toalete što dalje od spomen-obilježja ubijenim komunistima. Marko Perković Thompson u ovoj priči je gotovo pa nevažan. Ionako se gleda svaka ostavljena boca i bačena maramica nakon njegovog koncerta, a posjetitelji se opisuju kao državni neprijatelji koji ne zaslužuju niti hitnu pomoć niti zaštitu policije niti vodu, a kako vidimo niti – WC. „Naši“ mediji su uglavnom „antifašistički“, to svi znamo. No tko je zbilja bio Rade Končar? Veliki i neustrašivi heroj ili terorist i sljedbenik zločinačke ideologije izjednačene s nacizmom i fašizmom?

Neće biti slova 'U' na partizanskim spomenicima ako ih uklonimo iz javnog prostora

Za razliku od mnogih partizana koji su u datim okolnostima stupili u partizanske redove kako bi se borili protiv talijanskih fašista, nesvjesni da su kotačići u komunističkoj revoluciji koja će 1945. donijeti novi totalitarizam, strahovladu i još jedan državni teror, Končar je vrlo dobro znao u što se upušta i za što se bori. On nije bio tek mali čovjek koji je vjerovao da će osloboditi narod od fašizma već visoki funkcioner u Komunističkoj partiji Jugoslavije (KPJ), pouzdanik Josipa Broza Tita i uvjereni boljševik.

Končar je bio član Politbiroa Centralnog komiteta KPJ

 Rade Končar (Končarev Kraj kraj Plitvičkog Ljeskovca, 28. listopada 1911. – Šibenik, 22. svibnja 1942.) bio je hrvatski Srbin i član KPJ od 1934. godine. Bio je sindikalni vođa, organizator štrajkova i demonstracija zbog čega je i uhićen te zatvoren u Srijemskoj Mitrovici za vrijeme monarhističke Jugoslavije.

Godine 1939. Končar postaje političkim sekretarom Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske (KPH), a od 1940. je član Politbiroa Centralnog komiteta KPJ. Dakle, riječ je o visokopozicioniranom i utjecajnom komunistu. Ovdje vrijedi podsjetiti da su komunizam, fašizam i nacizam tri sestrinske ideologije s potpuno identičnim obrascima ponašanja. Stoga Rade Končar ne može biti „antifašist“, kao što to ne mogu biti Josip Broz Tito i svi njegovi sljedbenici, mrtvi ili živi.

U drugoj polovici srpnja 1941. Končar je boravio u Karlovcu i na Kordunu radi planiranja napada na ustaške postrojbe i osnutka partizanskih odreda, a tijekom kolovoza i rujna u Zagrebu je potaknuo ili koordinirao više oružanih pothvata, odnosno terorističkih aktivnosti. Potkraj rujna sudjelovao je na savjetovanju Vrhovnoga štaba u Stolicama te je potom prešao u Split radi preustroja KPH i organiziranja partizanskoga pokreta u južnoj Hrvatskoj.

'Tuđman je bio partizan': Dobro, i što sad?

Končar sudjelovao u pobuni u Lici

U radu „Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine“ povjesničar Mario Jareb spominje Končara u kontekstu podizanja ustanka i pobune protiv NDH u Lici. Na tom području prvi partizanski odred osnovan je tek 20. rujna 1941. godine, što je gotovo dva mjeseca nakon četničko-komunističkog ustanka u Srbu 27. srpnja 1941. kada su do temelja spaljena hrvatska i muslimanska mjesta Boričevac, Kulen-Vakuf, Ivezić-kuće u mjestu Brotnja, Krnjeuša i dr., te na najbrutalniji način likvidirano nedužno civilno stanovništvo, među kojima je bilo djece, žena i staraca. Riječ je o terorističkoj akciji i etničkom čišćenju, a ne bitci protiv fašizma ili tome slično.

Jareb u fusnoti ističe kako se u rujnu 1941. u Lici postupno uvodio naziv „partizan”, iako se dotad češće koristio naziv „gerilac”. Josip Broz Tito je 12. rujna u pismu Radi Končaru „Brki“ izričito naredio ukidanje naziva „gerilac” i naglasio da se u cijeloj zemlji mora koristiti jedinstveni naziv „partizan”. Unatoč toj naredbi, u Lici se naziv „gerilac” i dalje koristio tijekom rujna, što pokazuju tadašnji dokumenti i izvještaji. To upućuje na to da je uvođenje novog naziva nailazilo na otpor i odvijalo se postupno. Pojedini borci prihvatili su novi naziv „partizan”, dok su drugi nastavili koristiti dotadašnje nazive poput „gerilac” ili čak „četnik”. Stoga, nameće se zaključak kako je Končar aktivno djelovao u pobuni protiv NDH surađujući i s onim Srbima koji su se nazivali „četnicima“.

Davor Marijan o smislu Jugoslavije: Država eksperimentiranja u kojoj su najlošije prošli Hrvati, pogotovo u BiH

Uhićenje

 Komunističku revoluciju Končar je organizirao i u Dalmaciji gdje je u konačnici i skončao svoj život. Pripremivši bombaške napade na talijanske vojnike, u studenom 1941. je ranjen i uhićen u Splitu. Unatoč nastojanjima partizana i oblasti NDH da ga se zamijeni za zarobljene talijanske časnike, odnosno zatočene komuniste, talijanski Specijalni sud za Dalmaciju u Šibeniku osudio ga je 21. svibnja 1942. na smrt te je sutradan strijeljan s još 25 komunista i njihovih podupiratelja.

Mit o rečenici 'Milosti ne tražim, niti bih vam je dao'

 „Tijekom čitavog razdoblja postojanja socijalističke Jugoslavije u imaginariju zemlje postojala je svijest o herojskom držanju Rade Končara na strijeljanju, koji je po tvrdnjama službene historiografije neposredno pred strijeljanje izjavio: 'Milosti ne tražim, niti bih vam je dao' i 'Pucajte u prsa kukavice'“, piše ekstremno lijevi povjesničar i Jugoslaven Dragan Markovina. Dalje u radu „Šibenik u kulturi sjećanja: Studija slučaja, Tommaseo i Rade Končar“ Markovina ističe, kako piše, vrsnog poznavatelja lokalne povijesti Milivoja Blaževića koji je o tom mitu kazao: „Na strijeljanju nitko nije bio i nije mogao potvrditi tu priču, to što su iza rata pričali vjerojatno nema nikakve veze. Možda su neki komunisti željeli oprati svoje grijehe, ništa nije isključeno“. Blažević se osvrće i na priče da je Končar navodno tražio milost od Talijana.

Markovina u radu spominje i tekst novinara Gorana Pauka koji je 2013. za portal ŠibenikIN o strijeljanju Končara napisao: „No, oko lika i djela Rade Končara spore se Šibenčani i danas. Naime, nedugo nakon rata pojavila se priča kako Končar ustvari nije uopće mogao reći da mu pucaju u prsa jer je bio svezan glavom prema stupu, a bio je i toliko mučen u zatvoru da su ga jedva vezali za stup“. Zaključno, nema nikakvih vjerodostojnih dokaza o famoznoj rečenici izrečenoj na strijeljanju, a pojavljuju se i potpuno suprotne tvrdnje.

Rade Končar nije bio hrvatski heroj niti „antifašist“. Bio je komunistički revolucionar, sljedbenik zločinačke i totalitarne ideologije, pobunjenik protiv hrvatske države te boljševik odan Moskvi. U demokratskoj i neovisnoj hrvatskoj državi Končar ne zaslužuje bilo kakav spomenik bilo gdje u zemlji.

Povjesničar Davor Marijan: Drugu Jugoslaviju komunisti su sazdali na prevari, teroru i laži