SAD poslao još 60 milijardi dolara za izgubljeni posrednički rat protiv Rusije u Ukrajini

Opće oduševljenje zavladalo je u američkom Kongresu, mediji kliču o spasu demokracije i pobjedi ukrajinske vojske nad ruskom koja je tu iza ugla, samo još malo… Tjednima su republikanci pokušavali spriječiti glasanje o slanju još desetina milijardi za izgubljeni rat u Ukrajini koji s američkim interesima i nacionalnom sigurnošću nema nikakve veze, osim što se produženjem rata bogati vojna industrija, bonus je što Rusi ginu, a za Ukrajince koga briga. Mogli smo vidjeti velike osmjehe na licima demokrata i lijevo orijentiranih republikanaca koji su glasali za još jedno prosipanje novaca američkih poreznih obveznika u trenutku kada je američka južna granica s Meksikom širom otvorena i u državu nekontrolirano ulaze milijuni ljudi. Američka politička elita opet je tuđu granicu udaljenu pola svijeta od SAD-a stavila ispred svoje vlastite, a mišljenje većine naroda koji financiranje ovog rata ne podupire nikada i nije uzimala u obzir.

Sa 310 glasova „za“ i 112 „protiv“ u Kijev je poslano još 60 milijardi dolara s čime se američka „pomoć“ Ukrajini približila svoti od gotovo 200 milijardi! Ali zbilja, sada stvarno, ovo će donijeti prevagu, uvjeravaju nas vojni stratezi u mainstream medijima, isti oni koji su u njemačkim Leopardima i američkim Abramsima vidjeli oružje koje će „preokrenuti tok rata“. Sada smo u fazi u kojoj će F-16 preokrenuti tok rata, potom će to možda biti veća količina Patriota ili kakav drugi oružani sustav koji Zelenski traži od kolektivnog Zapada. I tako dalje i tako dalje, sve dok ne pogine i posljednji Ukrajinac.

Predsjednik Ukrajine već mjesecima nariče i zahtjeva da mu se pošalju sve što želi od naoružanja. U jednu ruku je i u pravu, Boris Johnson mu je u ožujku 2022. u ime svoje države i američke administracije obećao sve što poželi ako odbije pregovore s Rusima i nastavi ratovati. Međutim, unatoč očekivanjima, Rusija nije kolabirala ni vojno ni ekonomski, upravo suprotno, ojačala je i ratom iscrpljivanja mrcvari ono što je ostalo od ukrajinske vojske. Komadić po komadić, Rusija sporo napreduje uz minimalne gubitke, zahvaljujući apsolutnoj dominacija na kopnu, u zraku i u artiljeriji. Moral u Ukrajini je nizak, narod je umoran od rata i svjestan da se Ruse sa Krima, istoka i juga okupiranih područja neće moći istjerati vojnim putem. Međutim, njihov predsjednik i dalje inzistira na nastavku rata, vojni vrh traži još pola milijuna vojnika, a upravo je i ukrajinski parlament snizio dob za mobilizaciju s 27 na 25 godina.

Časnici ukrajinske vojske koji hvataju muškarce na ulicama za poslati ih na bojišnicu sada imaju pune ruke posla jer je masa 25-godišnjaka i 26-godišnjaka počela bježati prema Moldaviji i drugim državama. Društvenim mrežama kruže snimke kako mladići bježe od mobilizacije, ostavljajući i automobile na cesti, svjesni da će ih se poslati u gotovo sigurnu smrt, uz minimalnu obuku, a na najteže ratište. Koliko je stvar ozbiljna svjedoči i činjenica da Azov izbjegava najkritičnija ratišta, što primjerice, za one koji vole uspoređivati Domovinski rat s ovim ratom, HOS-ovci nikad nisu odbijali, dapače, išli su dragovoljno tamo gdje je pogibija bila najizglednija. Vojsci koja ratuje već duže vrijeme vojni vrh odbija dati predah, demobilizacija se ne provodi za one koji su odslužili svoje, što znači da su ukrajinski gubitci puno veći od 30-40 000 koliko tvrdi Kijev. S druge strane, isto tako ne može se vjerovati niti izvještajima ukrajinskog ministarstva obrane kako Rusi svaki dan gube po tisuću vojnika, odnosno s današnjim danom Rusi su navodno već izgubili 459 530 vojnika. Sto posto!

Jedino što Ukrajina može napraviti kako bi spasila ono što se spasiti da od ove nesretne države jest sjesti za stol s Rusima kao i u ožujku 2022. i prihvatiti vojnu neutralnost i gubitak teritorija koji jednostavno ne mogu vratiti vlastitim snagama. Rusija je nuklearna, gospodarska i vojna sila koja ratuje na svojoj granici, ne u Afganistanu, Siriji ili u Africi. Pitanje Ukrajine i Krima za Rusiju je od vitalne važnosti i ona od svojih zahtjeva neće odustati, a političari na Zapadu se trebaju upitati je li rusko-ukrajinska granica i članstvo Ukrajine u NATO savezu vrijedno svjetskog rata i milijuna mrtvih? Dok se ne postavi ovo pitanje, na Zapadu možemo nastaviti mahati ukrajinskim zastavicama, vikati „Slava Ukrajini“ i praviti se da se radi o nekakvoj epskoj bitci u kojoj Ukrajina uništava rusku vojsku, brani Europu, a sve to za spas demokracije i slobodnog svijeta.