Sandra Benčić i Možemo! u Petrinji se susreli s Hrvatskom koja ne trpi ljevičarski ekstremizam

Iz Senfovog napaćenog Zagreba na onaj bliži i siromašniji jug Hrvatske uputila se buduća premijerka Sandra sa svojim vjernim sljedbenicima u grad i regiju koji su teško stradali ne samo u nedavnom potresu, već i u Domovinskom ratu. Novinari su bili spremni popratiti svoju omiljenu plavu političarku koja je došla predstaviti Hrvatima svoju nositeljicu liste za 7. izbornu jedinicu kada se dogodio veliki incident i napad na Sandru Benčić i nekoruptivnu, izrazito sposobnu i principijelnu stranku Možemo!. Barem se takav dojam stječe od „naših“ medija koji su prenijeli ovaj nemili događaj. Sve je teklo u najboljem redu, Sandra je bila nasmijana, stranačke uzdanice čuvale su joj leđa u njezinom otporu koji je započeo još prije dva mjeseca na Markovom trgu, možemovci su iznosili svoju viziju „Banije“, kako vole nazivati Banovinu jer njihovi glasači tako preferiraju, i tada se pojavio tip čovjeka kojeg članovi stranke opasnih namjera jednostavno ne podnose – branitelj, dragovoljac, domoljub, a vrlo vjerojatno i vjernik. Gospodin Ivo Vranić predstavio se kao dragovoljac od 16. listopada 1990. godine, branitelj Sunje i sudionik Domovinskog rata od prvog do zadnjeg dana. Mediji su prenijeli kako se Vranić samo predstavio kao branitelj jer što bi dobroga donijelo Sandri i možemovcima da smo nešto više saznali o njegovom ratnom razdoblju. I Krešo Beljak se predstavlja kako branitelj, a što smo ikada čuli o tom impresivnom putu?

Branitelj Ivo u svojoj Petrinji za koju je ratovao i gdje je gubio prijatelje i suborce nije mogao mirno šutjeti i slušati prazna obećanja stranke Možemo! koja na njegovu žrtvu i čitavo razdoblje Domovinskog rata gleda kao na jedno mračno i nesretno razdoblje bratoubilačkog rata i kraja Jugoslavije. Mnogima u Hrvatskoj to je bilo vrijeme ponosa i slave, ali i nesebične žrtve i sebedarja mnogih Hrvata za slobodu svojih bližnjih. Možemo! i Sandra to tako ne gledaju, što su nam i pokazali svojim bacanjem „venca“ u Dunav 19. studenog prošle godine za „sve civilne žrtve rata“ u Vukovaru. Naravno, neće baciti „venac“ i za hrvatske vojne žrtve i spomenuti ime tog rata jer je imenica „domovina“ ili pridjev „domovinski“ odbojan i sa sobom nosi negativne konotacije.

Branitelj Ivo dobacio je Sandri i njezinim prijateljima kako se za njegov kraj kaže „Banovina“, a ne „Banija“. Stavimo na stranu jezično-historijske prijepore oko pravilnog imena ove hrvatske regije, Hrvati koji su preživjeli velikosrpsku agresiju na ovom prostoru „Baniju“ doživljavaju kao srpski naziv i danas većina stanovnika inzistira na terminu „Banovina“. Upravo zato će hrvatska ljevica koristiti riječ „Banija“ jer od branitelja Ive i njegovih suboraca nikada neće dobiti glas, ali znaju od koga hoće.

Branitelj Ivo voli svoju Petrinju i nije navikao da mu grad smrdi i stoga nije mogao šutjeti i gledati kako se stranka Možemo! želi pojaviti i u njegovom mjestu i od grada koji je oslobodio napraviti još jedno smetlište, pobojati klupe u dugine boje u parku pored crkve sv. Lovre, okititi prepune kontejnere plavim vrećicama, prosipati novac za LGBT povjerenstva, civilne udruge i „svoje“. Branitelj Ivo ne želi u svojoj ranjenoj Petrinji vidjeti krijesove u čast zvijezdi petokraci, ne želi gledati i slušati gradonačelnika koji se obračunava s majkama koje imaju mnogo djece. Ukratko, branitelj Ivo i Hrvati Petrinje i Banovine ne žele globalističke, anacionalne, antiobiteljske i socijalističke politike.

Branitelj Ivo ukazao je i na ono što mediji uporno ignoriraju, iako je s time već svaki građanin Hrvatske upoznat, a to je činjenica da nam se kao premijer nudi osoba koja je studirala 18 godina i iza sebe ima propali obrt. Kako netko tko nije u stanju voditi obrt može voditi državu? Što možemo očekivati od premijerke koja je studirala duže od trenutka rođenja vašeg djeteta do njegovog upisa na fakultet? Sandra se kasnije pravdala medijima kako je morala prekinuti fakultet na deset godina kako bi mogla raditi i prehranjivati obitelj, na što nijedan novinar nije upitao: „Niste li cijelu karijeru proveli u civilnim udrugama financiranim iz proračuna i stranih donacija?“ Ili možda: „Niste li nekoliko puta padali godinu?“. Svoju nesposobnost vođenja obrta i preživljavanja u privatnom sektoru nije ni pokušala braniti.

Vidjeli smo i razinu kulture i tolerancije koja krasi možemovce u njihovim susretima s mišljenjima s kojima se ne slažu. Tako je jedna draga i umiljata starija gospođa branitelju Ivi psovala i sunce i majku te spominjala nekakvo ustaško Taborište. Sandra je pokušala smiriti situaciju i pristupiti Ivi kako bi ju on upoznao i shvatio da je ona dobra i sposobna, a za sve nedaće u Ivinom životu je kriv HDZ, odnosno domoljubi, nacionalisti i vjerojatno Taborište. Ivo nije nasjeo na Sandrin diplomatski trik pred kamerama. Situaciju je pokušao smiriti i Damir Bakić koji je napravio grešku i stavi ruku na Ivino rame, doduše ne u pokušaju da bude nasilan, ali nije pametno fizički dodirivati čovjeka koji je prošao Sunju i sva banovinska ratišta, i još u situaciji kada mu Možemo! želi okupirati grad svojim politikama.

Ovaj Sandrin izlet u Petrinju pokazao nam je kako je platforma Možemo! regionalna stranka, ili da se poslužimo Milanovićevom konstrukcijom – slučajna stranka. Mnogi su nasjeli na medijsku propagandu i u želji za radikalnom promjenom vlasti u Zagrebu nasjeli na priču o stranci koja će se baviti „komunalnim i gospodarskim pitanjima“. Zagreb je prevaren i to počinje shvaćati, a ljudi izvan tog grada gledaju i uče na greškama Zagrepčana i neće dopustiti radikalnoj ljevici da im uneredi gradove, kako fizički tako i vrijednosno i duhovno. Posebno je stranka Možemo! slaba i nikada neće zaživjeti na prostorima gdje je velikosrpska agresija razarala, palila i ubijala – u Slavoniji, na Banovini, Kordunu, Lici i u sjevernoj Dalmaciji. Ljudima na tim prostorima Gordan Bosanac nikada neće moći objasniti svoje „mirovne politike“ proizašle iz Sandrinog Centra za mirovne studije u kojem se redovito relativizirao Domovinski rat, a njegovi učesnici s hrvatske strane osuđivali i stavljali na sud takozvanog civilnog društva. Izvan Zagreba i eventualno kakvog partijskog uporišta na sjeveru Hrvatske ili u Istri i Rijeci, stranka Možemo! jednostavno ne može.