Sandra Benčić i Možemo! ubijanje nerođene djece postavili kao prioritet svog političkog djelovanja

Ekstremna ljevica u svijetu i Hrvatskoj ima jednu dogmu o kojoj ne može biti nikakvih pregovora niti kompromisa, a to je pobačaj na zahtjev, bilo kada i iz bilo kojeg razloga, i naravno – besplatan. Pobačaj, abortus, ili ako želimo biti do kraja iskreni i precizni – usmrćivanje nerođenog djeteta, dio je takozvanih „reproduktivnih prava“. Taj novi termin postoji isključivo kako bi opravdao pobačaj i potpunoj je suprotnosti sa temeljnim ljudskim pravom, a to je pravo na život. Uostalom, kako je usmrćivanje djeteta u utrobi povezano s reprodukcijom? Logika, zdrav razum i iznad svega moral ljevici su relativni pojmovi. Ljudsko pravo je ono što mi kažemo da je ljudsko pravo, moralno ono što mi kažemo da je moralno, a čovjek je čovjek onda kada nama to odgovara. Alternativa ovakvom pogrešnom shvaćanju ljudskih prava i otkuda ona dolaze može biti samo jedna – ljudska prava dolaze od Boga, ona su nadnaravna, neotuđiva i pripadaju svakom čovjeku, bez obzira što kaže UN, Europska unija, američki ili ruski predsjednik, lijevi ili desni političar, bilo u Europi ili u Africi.

Stranka opasnih namjera Možemo! i njezina glavna zvijezda buduća premijerka Sandra Benčić usmrćivanje nerođene djece uvijek ističu kao jednu od glavnih točaka svojeg programa. Pobačaj je za Možemo! i ostale promotore kulture smrti diljem svijeta sakrament, ili dogma, kao što je već rečeno. Kada Benčić i njoj slični govore o usmrćivanju djece u utrobi nikada ne govore o tragediji koja pogađa ženu i prvenstveno to dijete koje se ubija. Pobačaj se tretira kao odstranjivanje slijepog crijeva ili tumora, smetnju ženinom životu kojoj se sada ne rađa ili ne želi bolesno dijete. Zato bi trebala imati pravo ubiti. Ovdje obično slijedi argument ljevice vezano uz silovanje, incest ili ugrožen život majke, što su iznimno rijetki slučajevi, ali oni se koriste kao opravdanje za ubijanje iz bilo kojeg razloga. Mirela Čavajda, dobitnica nagrade grada Zagreba za ubojstvo vlastitog djeteta, odbila je bilo kakav pokušaj liječnika za spas djeteta, raniji porod… Život joj nije bio ugrožen, nije bila silovana niti je dijete začeto u incestu. Jednostavno se nije htjela brinuti o bolesnom djetetu i zato što joj zakon ne dopušta ubojstvo nakon rođenja, požurila se to učiniti u trudnoći. I od te tragedije, stranka Možemo! i zagrebački gradonačelnik Senf napravili su svetkovinu ljevičarske kulture smrti.

Dakle, u suštini, dovoljna je jedna misao koja određuje tko je ili nije vrijedan života. Tako je i Sandra mogla pobaciti, odnosno ubiti svoju djecu. Zašto to nije učinila? Zato što ih je željela i zahvaljujući njezinom odabiru, djeca su živa. U jednom od medijskih priloga o njezinom obiteljskom životu, Sandra je izjavila kako se trudi da joj djeca ne gledaju vijesti. Kakva bi joj pitanja postavila njezina željena djeca da su na televiziji vidjela mamu kako vatreno i strastveno zagovara neograničen i besplatan pobačaj?

Sandra je svojim glasačima koji žude za pobačajem i smatraju ga prioritetnim pitanjem u svojem životu poručila: „Osigurat ćemo besplatan i dostupan pobačaj za žene u svim bolnicama u Hrvatskoj i više nesigurnost, nemogućnost pristupa osnovnoj zdravstvenoj usluzi za žene i to da ih se maltretira pri ulazu u bolnicu od strane molitelja itd. To više neće biti praksa. Dakle, žene i njihova reproduktivna prava, ne samo pobačaj, nego cjelokupna reproduktivna prava, a to se tiče i tretmana u rodilištima itd., bit će nam zaista jedan od prioriteta“. U prijevodu, Sandra bi bila najsretnija žena kada bi represijom, kaznama i sudskim progonima mogla natjerati liječnike da ubijaju nerođenu djecu, a one koji mole ispred bolnica i pokušavaju pomoći nesretnim ženama poput kriminalaca ukloniti i stigmatizirati kao „kršitelje“ takozvanih reproduktivnih prava. Sandra je također pobačaj definirala kao osnovnu zdravstvenu uslugu za žene, što bi očito značilo da je svaka žena barem jedanput pobacila, ništa neobično, poput odlaska stomatologu, obiteljskom liječniku, u ljekarnu ili kod ginekologa.

Stranka koja je najvatrenija i najangažiranija za pobačaj, 2SLGBTQQIPAA+ okultizam i ilegalne migrante ne može biti stranka koja će narodu osigurati život dostojan čovjek, sigurnu zemlju i mjesto za zasnivanje obitelji. Između života i smrti, Možemo! bira „pravo na izbor“, odnosno smrt; između LGBT abecede i obitelji kao temeljne jedinice društva, Možemo! bira abecedu; između ilegalnih migranata i hrvatskog naroda, Možemo! bira kriminalce; između tradicionalnih i općeljudskih te kršćanskih vrijednosti koje su univerzalne za zapadnu civilizaciju, Možemo! bira postmodernistički kaos, relativizam i „nove“ vrijednosti. Ukratko, Možemo! je, ovog puta neironično, doista stranka opasnih namjera.