Sandra Benčić vatreno branila interese šivača iz Bangladeša

Bivša vječna studentica, buduća premijerka i koordinatorica stranke opasnih namjera Možemo! Sandra Benčić izgubila je kompas, živce i razum u Hrvatskom saboru. Ovako nervoznu nismo je vidjeli od afere Zambija kada su njezini prijatelji trgovali djecom i umalo dugoročno završili u zambijskom zatvoru gdje bi Noah Kraljević vrlo brzo prošla kroz detranziciju.

Kada se u glavi najpoznatije hrvatske Zlatarčanke sastanu marksizam i podrška ilegalnim migracijama dobijete sljedeći govor: „Evo uzmimo za primjer jednog migranta iz Bangladeša. On je možda radio u tekstilnoj industriji za minimalnu plaću koja se u Bangladešu kreće od 70 do 100 dolara mjesečno. Zbog toga u Europskoj uniji, SAD-u i drugim zemljama globalnog sjevera građani imaju luksuz naručiti, isprobati, pa i vratiti kad im se ne sviđa majicu proizvedenu tamo za nekakvih 6 do 10 eura. Kada ne bi imali taj luksuz, majice bi plaćali i po pet puta više. I sada, neki od tih ljudi odluče da ne žele živjeti u tom siromaštvu do kraja života, već kreću tamo gdje njihove majice završavaju da bi i on umjesto za 100 dolara mjesečno radio, primjerice, za 1300 eura. Možete li to osuđivati? Možete li reći da je njegova želja ili njegova potreba nelegalna, nezakonita ili da je treba satrati? A sad dođimo i do teme Hrvatske. Kako je Bangladeš dio globalnog juga, tako je i Hrvatska dio europskog juga ili jugoistoka, dakle ekonomske i teritorijalne periferije Europske unije. Građani Hrvatske imaju malo koristi od eksproprijacije resursa globalnog juga o kojem sam malo prije pričala. Vrlo malo. Daleko manje od građana bogate zapadne Europe. I onda dolazimo do paradoksa desnice! A to je da desni političari u ovom saboru koji imaju plaću 2000 eura plus pozivaju građane svoje zemlje, koji imaju i do tri puta manje prihode i jedva spajaju kraj s krajem, da se naoružaju i napadaju one koji i od njih imaju još pet puta manje, a da bi u svojoj sigurnosti, udobnosti i standardu živjeli oni koji trećinu svog BDP-a temelje na činjenici da je taj mladić iz Bangladeša voljan šivati majice za par eura. A kad više nije, onda će ga zaustavljati ekipa na Balkanu. Eto to je sumanutost vaše ideje. Neka siromašni globalnog sjevera zaustavljaju siromašne globalnog juga da najbogatiji ovog svijeta ne bi morali preraspodijeliti svoje bogatstvo. Pa koji vrag s vama ne valja! Hvala.“

Autor članka sada će otići zapaliti i popiti jednu hladnu nakon što mu je Sandra 10 minuta vikala marksističke i globalističke parole za vrijeme pravljenja transkripta njezinog povijesnog govora u Hrvatskom saboru. Pritom treba reći da nije svaki povijesni govor nužno mudar, razborit i nadahnjujući. Možda bi ovaj bio u bangladeškom parlamentu ili na sjednici sjevernokorejske komunističke partije.

Krenimo s analizom govora. Prvo što nam upada u oči, prije nego što nas zabole uši i krenu odumirati moždane stanice, jest Sandrina bijesna gestikulacija rukama i poskakivanje za govornicom. Njezin tjelesni govor rezultat je njene neizmjerne ljubavi prema ilegalnoj migrantskoj populaciji koja ima svako pravo doći u Hrvatsku ako želi. E, Sandra, Zakon o nadzoru državne granice kaže drugačije. Ubrzo nakon iskazivanja bezuvjetne potpore bangladeškim šivačima, Sandra nam objašnjava strukturu svijeta. Nema država, regija, civilizacijskih krugova, već postoje globalni sjever koji je bogat i ugnjetava globalni jug koji je siromašan i ugnjetavan. Marksizam prvog razreda osnovne škole.

I sada kada je izgradila temelje za svoju tezu, Sandra kreće u ofenzivu i pita nas možemo li osuđivati mladića iz Bangladeša kada odluči doći u Hrvatsku ili u Europu zaraditi više od 100 dolara mjesečno. Ne, ne osuđujemo ga zbog toga, Sandra, ali imamo pravo to dopustiti ili odbiti. Pogotovo ako bangladeški šivač ilegalno prelazi našu granicu ne poštujući državu i zakone. U tom slučaju imamo svako pravo satrati njegove snove o šivanju majici u Hrvatskoj ili Europi. Nitko nema pravo ući na silu u tuđu kuću i ondje se nastaniti jer mu je to želja.

Nakon predstavljanja bangladeških snova, Sandra Hrvatsku smješta na europski jug, što bi bila manja vrsta globalnog juga na kojem se nalazi Bangladeš. Hrvatska je periferija Europske unije i time je samo usputna stanica našeg lika iz Bangladeša. Tu se Sandra opet vraća na marksističku ekonomiju i objašnjava nam da je globalni jug siromašan jer je globalni sjever uzeo, tj. oteo cijelo bogatstvo svijeta i ne želi ga pošteno podijeliti, onako pravo komunistički. U jednu ruku mi smo europski Bangladeš i trebali bi razumjeti bangladeške težnje za radom u Europi.

Slijedi Sandrin „paradoks desnice“ koji je sama izgradila na marksističkim temeljima. Hrvatski desni političari koji imaju veća primanja od prosjeka hrvatskog naroda, manipuliraju taj isti narod protiv bangladeške braće s kojom dijele niska primanja, umjesto da se hrvatski i bangladeški proletarijat udruži protiv klasnih neprijatelja u Hrvatskoj i na europskom zapadu. Nadalje, ono što zli desničari ne razumiju jest da je njihov prosperitet isključivo zasluga bangladeškog šivača koji im jeftino šije majice. A kad se odluči šiti skuplje, onda ih zaustavlja neobrazovana hrvatska rulja na Balkanu, na zahtjev kapitalista i ugnjetavača. A gdje leži rješenje? Kao i 1945. – u preraspodijeli bogatstva, odnosno s marksističkog prevedeno na hrvatski: u sveopćoj pljački i konfiskaciji privatne imovine. Sandra, pa koji Tito s tobom ne valja? Hvala.

Poruka za kraj dragoj Sandri. Hrvatski narod ima svako pravo i obavezu štititi svoju državu i granicu jer tako nalažu zakon i ustav koji postoje kao okvir za uspostavu sigurnog društva. Nitko izvan Hrvatske nema pravo doći i zahtijevati prolazak kroz Hrvatsku jer želi šivati majice za 1300 eura. I sada jedan komplicirani koncept za diplomiranu pravnicu: migrant koji ilegalno prijeđe granicu jest ilegalni migrant. Na kraju, kada postaneš premijerka Republike Hrvatske, u ime cijelog hrvatskog naroda molimo te nas zagovaraš i braniš kao da smo stigli iz Bangladeša podići cijene majici kapitalističkim svinjama na globalnom sjeveru.