Sandrin „venac“ plovi Dunavom za sve žrtve nekog rata

Kao što je i najavila, buduća premijerka Sandra Benčić i koordinatorica stranke opasnih namjera Možemo! bacila je svoj „venac“ u Dunav za, kako kaže, sve nevine žrtve rata. Pozvala je na pomirenje i okretanje budućnosti. U objavi stranke Možemo! na platformi X stoji: „Članovi Možemo Osijek i Sandra Benčić danas su u Vukovaru položili vijenac u Dunav za sve civilne žrtve rata. Život svake nevine žrtve vrijedi jednako. Samo priznanjem i žaljenjem zbog patnje svih koji su je iskusili moći ćemo doista izgraditi trajni mir i okrenuti se budućnosti.“ Na nestale možemo zaboraviti, ionako nitko ne zna gdje su i kako su ubijeni. Odšteta nam ne treba, Srbija se ne mora suočiti sa svojom ulogom u razaranju Hrvatske, jer tako funkcionira pravda. Samo budućnost! Vraćanje u prošlost dozvoljeno je samo 22. lipnja na dan „antifašističke borbe“ i 8. svibnja na Trnjanskim kresovima.

Ono što nije uspjelo Miloradu Pupovcu, uspjelo je Sandri Benčić. Uz jednu iznimku, barem je na vijenac stavila hrvatsku trobojnicu. Međutim, pogled na Domovinski rat Sandre Benčić i njezinih sljedbenika gotovo je isti kao i Miloradov. Sintagma „velikosrpska agresija“ ne može prijeći preko Sandrina jezika isto kao što ne može prijeći preko Miloradovog. Kada se polažu vijenci sudionicima i žrtvama Drugog svjetskog rata tada se naveliko govori o uzrocima, posljedicama, ustašama, partizanima, nacistima, fašistima, krivcima i žrtvama. Cijeli sat povijesti stoji iza antifašističkih polaganja „venaca“. Ovdje se vijenac baca samo za sve žrtve. Možemovci nisu mogli reći niti da ga bacaju za žrtve iz Domovinskog rata, vjerojatno zato što priznaju samo jedan „domovinski rat“, onaj za domovinu Jugoslaviju od 1941. do 1945. Ili je za njih domovina neka buduća koja još nije stvorena? Na tragu Sandrina govora iz Hrvatskog sabora, možda se radi o Ujedinjenom Kraljevstvu Globalnog Sjevera i Juga?

Miloradov pogled na rat u Hrvatskoj na tragu je onog iz Beograda. Nema krivaca, JNA je štitila Srbe u Hrvatskoj od genocida i spašavala vojarne od ustaškog okruženja. Zločine su radili i Hrvati i Srbi. Najteži zločin dogodio se u „Oluji“ 1995. kada je Hrvatska vojska iz čista mira napala Krajinu i etnički očistila vekovne srpske teritorije. Umiješanost Republike Srbije ne postoji.

Sandra pak na Domovinski rat gleda iz marksističke i jugoslavenske perspektive, uz modernu nadogradnju globalističke ideologije koja ne prepoznaje nacije i državne interese. Također, nema krivaca, riječ je o sukobu dva nacionalizma u kojemu su stradali civili na obje strane, a desničari su se materijalno obogatili. Kao što je jučer napisala, u Vukovaru je stradala slabija strana. Od koga? Nije bitno. Na dan antifašističke borbe 22. lipnja podiže desnicu stisnute šake i odaje počast hrabrim partizanima. Na dan okupacije Vukovara 18. studenog prepoznaje samo civilne žrtve, a hrvatski branitelji, Blago Zadro i Turbo vod, Žuti mravi i Pustinjski štakori, HOS-ovci, policajci i gardisti u žutim čizmama ne zaslužuju njezino priznanje da su uopće postojali, a kamoli zahvalnost. A što se tiče „venca“, Dunav će sigurno brzo ispljunuti.