Teška zima pred Ukrajinom, slijedi li pobjeda ili poraz?

Nakon propasti ukrajinske tromjesečne protuofenzive, Rusi su preuzeli inicijativu na bojišnici. Trenutno se najteže bitke vode na istoku, pretežno oko grada Avdiivke koji su ukrajinske snage posljednjih devet godina pretvarale u tvrđavu. „U posljednja 24 sata, neprijatelj je bombardirao 118 naselja u 10 regija“, izjavio je za medije ukrajinski ministar unutarnjih poslova Igor Klimenko, dodavši da je to najsnažniji topnički napad u jednom danu ove godine. Ukrajinci i njihovi saveznici, SAD i EU, strahuju da će Rusija gađati pretežno ukrajinsku energetsku infrastrukturu. Težak udarac zadobila je rafinerija nafte u Kremenčuku. Žrtava nije bilo, ali stotinu vatrogasaca satima je gasilo požar.

Moral u Ukrajini značajno je oslabio u usporedbi s prošlom godinom kada su ukrajinske oružane snage posljednji put ostvarile značajne pomake na bojištu oko Harkiva. Ako je vjerovati američkom novinaru Simonu Shusteru iz magazina "Time", Zelenski se osjeća izdanim i ostavljenim od Zapada, no ne odustaje u namjeri da pobjedi Ruse na bojnom polju i u potpunosti ih izbaci sa Krima i ostalih okupiranih područja. Njegovi bliski suradnici Shusteru su posvjedočili da je ukrajinski predsjednik ljutit, hladan i bez vedrine koju je imao u ranim danima rata. S druge strane, na terenu, zapovjednici odbijaju naredbe za napade na ruske položaje, smatrajući da će se bojišnica zamrznuti preko zime, ali i zbog nedostatka ljudstva i streljiva. Zapovijed Kijeva da zauzmu veliki grad Horlivku u Donjetskoj regiji časnici su odbili, pitajući s čime bi to napravili? Najveći problem je ljudstvo, rekao je suradnik Zelenskog američkom novinaru. Unatoč svemu, Zelenski ne odustaje od vojne pobjede i potpunog oslobađanja ukrajinskog teritorija, završava Shuster.

Kako prenosi Jutarnji list, bivši britanski obavještajac Philip Ingram smatra da je Ukrajina zadržala vojnu inicijativu i diktira vrijeme i mjesto sukoba. Prije početka protuofenzive u Ukrajini je vladao veliki optimizam da će se rat završiti pobjedom i ulaskom Ukrajine u NATO do srpnja 2024. Zapadna tehnika i vojnici obučeni na Zapadu u tome ipak nisu uspjeli. Rusi su spremno dočekali napade i pustili Ukrajince da se razbijaju u njihove obrambene linije.

Ingram smatra da su Ukrajinci napali prerano i da nisu imali dovoljno oružja, ljudstva i nadmoć u zraku, ali sve će se to promijeniti s dolaskom tenkova Abrams, zrakoplova F-16 i ATACMS raketnih sustava. Zaključak britanskog obavještajca jest da Kijev jača, a Rusija slabi. Jedina Putinova nada je skretanje pozornosti s Ukrajine na Izrael. Koliko je to točna procjena, vidjet ćemo kada to usporedimo s drugim mišljenjem.

Potpuno drugačiji pogled na ukrajinsku pobjedu, ili bolje rečeno poraz, ima svjetski poznati američki politolog sa Sveučilišta u Chicagu i diplomac američke vojne akademije West Point dr. John Mearsheimer. 23. listopada u Brisbaneu u Australiji profesor Mearsheimer održao je predavanje o geopolitici i aktualnim sukobima u Ukrajini i Izraelu. Ovo što ćete sada pročitati većina medija nikad nije spomenula niti su se novinari potrudili istražiti povijest i političke odnose koji su prethodili događajima kojima danas svjedočimo.

Glavna teza američkog politologa jest ta da je SAD stjerao Rusiju u kut kroz 20 godina širenja NATO saveza na istok i time vitalno ugrozio rusku nacionalnu sigurnost prema kojoj je prisustvo NATO-a u Ukrajini nedopustivo. Nakon propasti SSSR-a i nastanka Ruske Federacije koja je tada bila politički i ekonomski na koljenima, Clintonova administracija odlučila je proširiti NATO na istok. Prvo veće proširenje provedeno je 1999. (Poljska, Mađarska i Češka), a drugo 2004. (Baltičke zemlje, Rumunjska, Bugarska, Slovenija i Slovačka). U travnju 2008. na godišnjem NATO summitu u Bukureštu najavljeno je pristupanje Gruzije i Ukrajine u savez, što je Rusiji i Putinu bilo apsolutno neprihvatljivo. Tada je ruski predsjednik zaprijetio da će pristupanje Ukrajine NATO-u izazvati rat. Isto stajalište imala je i tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel. Paralelno sa širenjem NATO-a, na istok se širila i Europska unija. Dogodila se Narančasta revolucija koju je potaknuo Zapad želeći Ukrajinu privesti k sebi. Niti deset godina kasnije, američki utjecaj u Kijevu potiče prozapadne demonstracije i nemire te Rusija kao odgovor provodi aneksiju Krima, a ruski separatisti u Donbasu proglašavaju odcjepljenje. Shvaćajući da je Ukrajina na nezaustavljivom putu u NATO i EU, pod sponzorstvom SAD-a, Putin pokreće rat u veljači 2022.

U prvoj godini rata Ukrajinci su se držali vrlo dobro, te potisnuli Ruse od Kijeva i Harkiva. Ruska vojska nije bila dovoljno pripremljena, mobilizacija je bila spora i Kijev i Washington smatrali su da će pobijediti Ruse. Međutim, krajem rujna 2022. Rusija je mobilizirala 300 000 vojnika, a tijekom 2023. još 425 000, te je ekonomiju prilagodila ratnim naporima. Ukrajina je do danas potrošila gotovo sve vojne resurse sa Zapada koji je i sam ostao bez oružja za poslati u Ukrajinu. Trenutačno se u Ukrajini vodi rat iscrpljivanja, smatra Mearsheimer, a u tom ratu Ukrajina gubi, a Rusija pobjeđuje. Zašto je tome tako? U takvoj vrsti rata bitne su dvije stavke: veličina populacije (broj vojnika) i količina artiljerije. Rusi su nadmoćniji u oba faktora. Govoreći o ukrajinskoj protuofenzivi preko ljeta, Mearsheimer ju je okarakterizirao kao potpuni promašaj u kojemu je Ukrajina pretrpjela goleme gubitke. Krivce za taj neuspjeh vidi u SAD-u i Zapadu koji su odlučili preko leđa Ukrajinaca slabiti Rusiju koju je ovaj rat samo dodatno ojačao i učinio spremnijom nego prije 2022. „Izgubit će… izgubit će, nema šanse da će Ukrajinci pobijediti“, rekao je Mearsheimer.

Kako će rat završiti? Mearsheimer predviđa da će Rusija zauzeti još teritorija, uz Krim i četiri regije koje je proglasila svojim teritorijem vjerojatno će uzeti još četiri kako bi osigurala dubinu teritorija. Zapadnu Ukrajinu neće napadati, ali će od nje napraviti disfunkcionalnu državu i onemogućiti joj pristupanje NATO-u i EU kroz ekonomski i politički utjecaj. Do konačnog mira neće dugo doći, sukob će se samo zamrznuti, kao što je slučaj Sjeverne i Južne Koreje.

Uzevši u obzir sve navedeno, a pogotovo činjenicu da su čak i mediji prestali objavljivati bombastične naslove o ukrajinskim pobjedama i velikim ruskim gubitcima, pred Ukrajinom je neizvjesno razdoblje. Rat u Izraelu prebacio je fokus sa Ukrajine na Bliski istok, Zapad i SAD ostali su bez oružja, povukla se čak i Poljska koja se snažno angažirala u naoružavanju Ukrajine. Njemačka ekonomija je najteže pogođena ovim ratom i Nijemci žele da on što prije završi. Mađarska i Slovačka otvoreno se protive naoružavanju Ukrajine, a Rusija s druge strane gomila ljudstvo i posjeduje gotovo neograničene količine streljiva.

Predsjednik Zelenski naivno vjeruje u apsolutnu pobjedu na bojnom polju iako mu ništa na terenu ne ide u korist. Moral ukrajinskog naroda je na niskoj razini. Veliki ljudski gubitci i nemogućnost probijanja niti jedne od tri teško utvrđene ruske linije među zapovjednim kadrom i samim vojnicima izaziva defetizam i beznađe. Prihvaćanje borbe s Rusijom u ime SAD-a Ukrajini dolazi na naplatu u vidu gubitka teritorija i ogromnog broja ljudi. Što li će tek biti kada SAD prestane slati silne milijarde dolara? Ukrajina ne posjeduje nikakav samostalni vojni i gospodarski potencijal za rat protiv Rusije. Po svemu sudeći, u ovom ratu Davida i Golijata, David neće pobijediti.