Tvrtko Jakovina uzvraća udarac: Ristić je bio moj student, a Torbica je na doktorskom studiju

Hajdarovićev odvjetnički tim nastavlja braniti ideološki obojen i faktografskim pogreškama prožet udžbenik povijesti pod naslovom „Zašto je povijest važna?“ za četvrti razred gimnazije. Glavni odvjetnik Branimir Janković sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu već je napisao detaljnu obranu povučenog udžbenika u kojoj nije uspio osporiti kritike struke, već je Hajdarovićevo, Ristićevo i Torbičino kapitalno djelo branio neutemeljenom tezom kako je udžbenik zabranjen zbog političkog pritiska „nacionalnog“ i „državnog“ povjesničara dr. Ante Nazora, te portala Narod.hr udruge „U ime obitelji“ i dr. Željke Markić koja kroji hrvatsku politiku u sjeni već deset godina, ako je vjerovati projugoslavenskoj ljevici u Hrvatskoj. Zanimljivo, jedini koji još nisu istupili u javnosti i medijima i objasnili kritičarima udžbenika gdje su pogriješili su sami autori – Hajdarović, Ristić i Torbica. Najstariji među njima na društvenim mrežama gradi imidž autora „prvog zabranjenog udžbenika povijesti u Hrvatskoj u 21. stoljeću“, ignorirajući kritike ili se braneći jednim jedinim argumentom, a to je „lomača“ koju mu priprema „desnica“ koja ne voli njegov udžbenik.

Uz Jankovića i Snježanu Koren najvažniji partner odvjetničkog tima je Tvrtko Jakovina, sveučilišni profesor s „međunarodnim ugledom“, kako ga novinar „Nacionala“ časti u najavi intervjua u kojoj piše o Jakovininim putovanjima i studijima u SAD-u, te predavanjima koja drži u Italiji, ne bi li tako kod čitatelja izazvao divljenje što je o tuđem trošku Tvrtko vidio svijeta i tako postao neupitnim autoritetom za povijest u Hrvatskoj. Nadalje, kako bi kod čitatelja još više pojačao osjećaj poštovanja prema Jakovini, novinar napominje kako je Tvrtko i autor knjige o Budimiru Lončaru, kontroverznom jugoslavenskom političaru i savjetniku dvojice sjajnih predsjednika – Stjepana Mesića i Ive Josipovića. Toliki ugled izvan zemlje, a vlastiti ga narod ne može gledati na televiziji kada krene govoriti o velikom državniku Titu i partizanskom pokretu kao zaslužnom za postojanje današnje hrvatske države. Štovan u svijetu, preziran u narodu, Jakovina slijedi stope svog najvećeg idola – Tita.

Već u prvom pitanju novinar i Tvrtko slijede lažni narativ o „brisanju“ ili „zabrani“ udžbenika. Svoje branjenike Tvrtko naziva profesorima koji sudjeluju u unapređenju nastave, Ristića brani kako je bio njegov student, a Torbica je „kod nas“ na doktorskom studiju, kaže Jakovina, te dodaje kako Hajdarovića pamti po aktivnostima na društvenim mrežama i željom za sudjelovanjem u poboljšanju nastave povijesti u Hrvatskoj. Ostatak intervjua s genijalcem hrvatske historiografije i jugoslavenske istoriografije može se pročitati u tiskanom izdanju „Nacionala“, ali što tamo možemo pročitati osim već poznate bijedne obrane neobranjivog udžbenika koja se temelji na lažnim pretpostavkama i izbjegava sučeljavanje argumenata?

Što možemo iščitati iz ovog kratkog obraćanja jugoslavenskog boga istorije sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu? Jakovina je i ministra Fuchsa optužio za cenzuru i smjestio ga u cenzorski klub u kojemu se nalaze i Sanader, Tuđman, ali i Tito! Ovako raznoliku ekipu u istu su rečenicu stavili jedino Dino Dvornik i Boris Novković u svom poznatom navijačkom hitu. Svi su oni na jednak način „zabranjivali“ poučavanje povijesti, sva četvorica su razbijali glave udžbenicima povijesti i pazili da im Hajdarović i mentori sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu ne napišu nešto „istinito“ što im se ne sviđa. Ovu besmislenu Jakovininu izjavu možemo protumačiti jedino na način da Tvrtko ne može govoriti o nečemu, a da ne spomene sveto kumrovečko ime. Također, stalnim povlačenjem veze između Tita i Tuđmana, Jakovina pokušava održavati na životu mit kako je moderna Hrvatska proizašla iz jugoslavenske socijalističke države i partizanskog pokreta, a ne nasuprot njima.

Jakovina na vrlo površan i slab način brani autore udžbenika. Naime, ispada da su napisali odličan udžbenik povijesti zato što su nositelji diplome iz povijesti. Radili su i u školi, što je također visoka kvalifikacija za napisati stručni udžbenik? Torbica je i „kod nas“ na doktoratu, a vi pričate protiv njegovog udžbenika, čudi se Tvrtko. A tek Ristić? Pa bio je Jakovinin student, što je možda i najsnažniji argument kako je udžbenik odličan! Hajdarović je aktivan na društvenim mrežama i želi mijenjati kurikul i nastavu povijesti, a Željka Markić mu ne da. Ne samo Željka, već i Fuchs, a prije njih i Tuđman i Tito. Svih četvero, pod uvjetom da su i svi živi, jednako mrze Hajdarovića, Ristića i Torbicu. Kuda nas sve može odvući Jakovinina logika i njegov britak um koji sjajno tumači Tita, Budu Lončara i zablude Franje Tuđmana koji je imao puno manji sprovod od jugoslavenskog svjetskog megaubojice 20. stoljeća.

Gostujući na N1 televiziji povodom povlačenja udžbenika, Tvrtko je ocijenio kako HDZ-ova vlada počiva na dva stupa: konzervativno-crkvenom koji ne voli papu Franju i braniteljskom kompleksu. Što su onda Plenkovićev Bruxelles i Milorad Pupovac? Ovom izjavom Jakovina je udario teorijske temelje nekom novom izmišljenom klerofašizmu 21. stoljeća u Republici Hrvatskoj. Vjeruje li itko u ovakve konstrukcije, uključujući i Tvrtka samog? Vjeruju li zaista Hajdarović, Janković, Tvrtko, Hrco, Torbica, Ivo, Snežana i ostali da žive u proustaškoj državi u kojoj Plenkoviću politiku kroje Kaptol i Željka Markić? Može li netko s ovakvom logikom razmišljanja i prosuđivanja stvarnosti napisati udžbenik za gimnazijsku mladež? Ako u to ne vjeruju, što je ipak puno izglednije, onda namjerno ne govore istinu i potenciraju lažne narative kako bi svoju ideologiju ugradili u društvo i, što je još gore i opasnije – u škole. Djeca se ne mogu i ne znaju braniti od njihovih „povijesnih pluralizama“ i različitih „interpretacija“ povijesti.

Hrvatska ima sjajnih povjesničara i istraživača, znanstvenika koji se ozbiljno bave povijesnim istraživanjima i koji ne pišu ideološke knjige o komunističkim dužnosnicima, bajke o jasenovačkim drobilicama i udžbenike u kojima piše kako je Tito demokratizirao i liberalizirao Jugoslaviju 1950-ih. Hrvatske škole i visoko obrazovanje treba zaštititi u prvom redu od nekompetencije, a potom i od lijeve ideologije koju se pokušava nametnuti kao društveni konsenzus u akademsku zajednicu i škole. Interesantno je kako su intelektualni ljenivci ujedno i najviše opterećeni ideologijom. Jakovina je u svom ponovnom istupu u javnosti pokazao kako mu nije stalo do argumenata, već do narativa, jer u suprotnom bi već odavno pobio argumentaciju protiv sadržaja udžbenika. Janković je barem pokušao, čak je i pristao na emisiju s Nazorom, dok njegovi kolege odvjetnici nariču u medijima niti ne pokušavajući osporiti argumente suprotne strane, kao da je presveto trojstvo Hajdarović-Ristić-Torbica napisalo svetu knjigu, a ne ideološki pamflet i metodičku katastrofu.