U Hajdarovićevom udžbeniku citiran Ivo Goldstein koji tumači kako je Tito bio „kompleksna ličnost“

Povučeni udžbenik za četvrti razred gimnazije „Zašto je povijest važna?“, trojice nekompetentnih autora Hajdarovića, Ristića i Torbice, izašao je u digitalnom obliku na internetu kako bi ga svatko mogao prelistati i uvjeriti se koliko je loš, nestručan, manipulativan, prepun sugestivnih pitanja učenicima i prožet faktografskim pogreškama. Sam autor Hajdarović pohvalio se na društvenim mrežama kako je njegov udžbenik sada dostupan svima na uvid: „Divno je što je netko cijeli ZABRANJENI udžbenik postavio online“. Uistinu je divno što će udžbenik sada biti dostupan širim masama, a roditeljima pogotovo, kako bi mogli vidjeti što njihova djeca uče u školi. Udžbenik je pravo blago za historiografsku analizu i doista, onako kako je dr. Hasanbegović u šali ozbiljno rekao, između juhe i glavnog jela može se vrlo lako pronaći desetak grešaka i manipulacija povijesnim izvorima.

Jedna od manipulacija i subjektivnih interpretacija nalazi se u prilogu „Izvor 70.“ na 143. stranici u kojem djeci ni manje ni više Josipa Broza Tita objašnjava profesionalni bizantolog i povjesničar amater 20. stoljeća prof. Ivo Goldstein, apologet komunističkog diktatora i pisac publicističkih, ne znanstvenih, knjiga o povijesti Jugoslavije i Hrvatske u prošlom stoljeću. Autori udžbenika u početku iznose tezu kako se većina (!) povjesničara slaže da je „Josip Broz Tito bio kompleksna ličnost koju je teško ocijeniti jedinstvenom ocjenom. Stoga se na njegov rad gleda po razdobljima.“ U svojoj knjizi „Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća“ Goldstein donosi svoju ocjenu komunističkog diktatora Tita u četiri faze, jer je bio izrazito kompleksan, što se ne može reći za ostale diktatore u svijetu. Odmah ćemo reći, Goldstein Tita niti ne smatra diktatorom.

U prvoj fazi, pod naslovom „Ratne godine“, Goldstein piše, a djeca iz Hajdarovićevog udžbenika čitaju, kako je Tito bio „ratni vođa“, „iskazao se kao vojni komandant koji brzo uči (i na greškama)“ i „osigurao je najsnažniju podršku svom pokretu, nudeći državu lišenu stranih osvajača, ustaškog terora i velikosrpske hegemonije“. Partizanski pokret Goldstein ovdje predstavlja kao sveopći narodni pokret, „jedinu ispravnu stranu“ u ratu, nešto s čime bi se hrvatski narod trebao ponositi i u modernoj, demokratskoj i u Domovinskom ratu izborenoj Hrvatskoj, nasuprot crvenoj petokraki i Jugoslaviji koju su stvorili partizani i Josip Broz Tito.

U drugoj fazi pod naslovom „Prve poratne godine“ autori su izdvojili jedan skroman redak u kojemu Goldstein piše: „Preuzevši 1944./45. vlast u Jugoslaviji, Tito je stvarao boljševički sustav (…)“. Ovdje cijela priča završava, bez objašnjenja što je „boljševički sustav“? Sudeći po dužini teksta, 1945. nije se baš mnogo toga događalo u Jugoslaviji, Tito je još uvijek bio veliki ratni vođa, svi ostali živi nakon 8. svibnja 1945., zavladali su mir, sloboda i prosperitet. Ovdje je, ako već nigdje drugdje, Tito mogao dobiti titulu diktatora i masovnog ubojice pod čijom je vlašću počinjen najveći masakr hrvatskog naroda u njegovoj povijesti. Međutim, u ovoj jednoj, skromnoj i siromašnoj rečenici imamo samo gromoglasnu tišinu.

U trećoj fazi pod naslovom „Reforme 1950-ih“ Goldstein piše kako je Tito „pokrenuo reforme koje su značajno demokratizirale i liberalizirale zemlju. Tito je u to doba pokazivao pragmatizam koji je poticao ekonomski rast, osobni i društveni standard“. Draga djeco, nakon kratkih par godina od preuzimanja vlasti, a prije perioda kada se ništa značajno nije događalo, Tito je 1950-ih zabio barjak slobode, demokratizacije i liberalizacije u zemlji! Od velikog vođe i čovjeka koji je „stvarao boljševički sustav“ u pet godina došli smo do simpatizera demokracije! Goldstein ovdje izbjegava reći da je teror iz 1945. popustio jer ipak ne možeš ubijati, konfiscirati imovinu, zatvarati ljude i sijati strah na duži period. Popuštanje terora Goldstein smatra liberalizacijom i demokratizacijom zemlje, a možda je za Ivu to i uvod demokratske promjene 1989./1990.?

Zadnja i najveća faza koja objašnjava Titovu „kompleksnost“ jest „Šezdesete i sedamdesete“. Ukratko, Goldstein piše, a autorima udžbenika se to jako sviđa, kako se Tito morao nositi s međunacionalnim problemima, ali ih nije znao rješavati na demokratski način! Pa kako to kada je od 1950-ih demokratizirao i liberalizirao zemlju? Da nije možda bio diktator? Potom Goldstein piše: „Nastojao ih je suzbijati na tipično komunistički način – propagandnim parolama o 'bratstvu i jedinstvu', kombinirajući ih sa zabranama, ekskomunikacijama i kaznama.“ Ovdje prvo što primjećujemo jest da se tek u poglavlju o 60-im i 70-im spominje pridjev „komunistički“. Nastavimo dalje prije analize: „U zemlji su se javljale ideje koje ostarjeli predsjednik nije razumio, mlađe generacije su tražile rješenja koja nije prihvaćao, bojao se nacionalizma. (…) Poduzimao je i represivne mjere – od 1971./72. pokrenuo je val čistki – prvo u Hrvatskoj, potom u Srbiji, kao i drugim republikama. Time se približio komunističkim konzervativcima koji su vladali istočnom i srednjom Europom.“

Krenimo od početka, prvo što je nemoguće ne primijetiti kako Goldstein gotovo pa tepa Titu: „ostarjeli predsjednik“, heroj na umoru koji je čuvao Jugoslaviju od nacionalizma i nije razumio mlade. Simpatični starac Tito tako je 1971. poduzeo i represivne mjere što ga je odvelo u konzervativizam! Doduše, onaj komunistički, mada je sama ta sintagma vrlo upitna i dvosmislena jer je komunizam sam po sebi oprečan konzervativizmu kao pokretu koji nastoji očuvati tradicije i kulturu jednog naroda. Ovdje Goldstein opet sugerira kako je Tito bio liberalan i popustljiv u fazi prije 1971. kada je morao kao „ostarjeli predsjednik“ sačuvati državu od nacionalizma i mladih „koje nije shvaćao“.

I tako, na kraju kada je djeci prof. Ivo objasnio Titu u četiri faze, autori udžbenika postavljaju učenicima zadatak: Pokušaj Tita prikazati u samo jednoj rečenici (poput objave na društvenoj mreži). Pritom izradi tri verzije – pozitivnu, negativnu i neutralnu. Na koje poteškoće nailaziš pri oblikovanju?“. Može li se uopće napisati nekakva negativna verzija kada je jedino što Goldstein nudi: „stvarao boljševički sustav“ i „nije razumio mlade pa je postao komunistički konzervativac pred smrt“? Srećom, pa će djeca vrlo lako napisati pozitivnu verziju jer epiteta ima napretek, a komunistička Jugoslavija i partizanski pokret bili su svijetle točke hrvatske povijesti 20. stoljeća.

Najkraći opis Tita na društvenim mrežama bio bi: „komunistički diktator koji je suprotno volji hrvatskog naroda u nasilnoj revoluciji nakon preuzimanja vlasti 1945. uspostavio totalitarnu i nedemokratsku državu u kojoj je čvrstom rukom vladao do svoje smrti, gušeći svaki oblik i pokušaj demokratizacije zemlje i slabljenja centralističke vlasti sa sjedištem u Beogradu.“ No tada bi djeca prkosila Hajdarovićevom izvoru u kojem je Tito: „veliki ratni vođa, sposoban komandant, liberalizator i demokratizator, ostarjeli predsjednik koji je pred kraj svog života skrenuo u komunistički konzervativizam jer nije razumio mlade koji su mu rušili Jugoslaviju svojim odvratnim nacionalizmima.“ Zašto mi je udžbenik „zabranjen“, pita se Hajdarović, koji u 21. stoljeću jednog diktatora ovako prezentira djeci. Osim toga, izvor koji je naveden je nestručan, subjektivan i dolazi od profesora koji je u javnosti poznat kao apologet jugoslavenskog diktatora. Na kraju, pitanja su primjer sugestivnosti prema učenicima, nakon što im je prezentirana kriva slika o komunističkom diktatoru, od njih se još i traži da o njemu napišu pozitivnu objavu, kao na društvenim mrežama, možda da stave i koji smajlić?