U Hajdarovićevom udžbeniku povijesti partizani su bili osloboditelji i stvaratelji hrvatske države

Nedavno povučeni udžbenik povijesti „Zašto je povijest važna?“ u poglavlju koje obrađuje Hrvatsku u Drugom svjetskom ratu partizane se učenicima predstavlja u vrlo pozitivnom svjetlu, iako je Jugoslavenska armija s diktatorom Josipom Brozom Titom na čelu počinila najveći masovni pokolj nad hrvatskim narodom u njegovoj povijesti. Komunistički pokret u Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu našao se na pobjedničkoj strani prvenstveno zahvaljujući sovjetskoj Crvenoj armiji koja je uništila njemačku vojsku u Europi i stigla do Berlina u travnju 1945. godine. Stjecajem okolnosti, demokratski svijet morao se udružiti s komunističkim SSSR-om kako bi se porazio Treći Reich u Europi i kao posljedica toga nastala je druga Jugoslavija, totalitarna komunistička država, negacija slobodne i neovisne hrvatske države. Tek se rušenjem Berlinskog zida 1989. Europa konačno oslobodila sva tri velika zla 20. stoljeća – fašizma, nacizma i komunizma.

Njemačku okupaciju i ustaški režim 1945. zamijenila je nova diktatura, za Hrvate pogubnija i dugotrajnija od one u vrijeme rata. I za vrijeme rata hrvatski se narod međusobno podijelio u dva tabora – ustaško-domobranski i partizanski. Krajem rata, partizanskom taboru pridružili su se i srpski četnici, svjesni da do uspostave Velike Srbije ili obnove kraljevske Jugoslavije sa srbijanskim kraljem na čelu neće doći. Hrvatski narod u tadašnjoj međunarodnoj zajednici, odnosno među silama pobjednicama u Drugom svjetskom ratu, nije imao potporu za stvaranje svoje države. Konačno oslobođenje, slobodu i mir Hrvati su ostvarili u Domovinskom ratu, koju godinu kasnije od europskih država koje su se oslobodile komunizma padom Sovjetskog saveza. Zapad Europe oslobodio se totalitarizma u svibnju 1945., a istok tek 1991. godine. Poljaci, Česi, Mađari, Slovaci, baltički narodi i ostali, kao i Hrvati, svoje su oslobođenje dočekali tek 45 godina nakon Drugog svjetskog rata.

Za veleumove hrvatske povijesne misli i zanata pisanja udžbenika povijesti, Hajdarovića, Ristića i Torbicu, Hrvati su oslobođeni 8. svibnja 1945. godine. S time se možemo složiti jedino ako se sloboda može proširiti u jedan širi koncept u kojemu možete biti oslobođeni i života, i imovine, i političkih i ljudskih prava, i države i demokracije. Hajdarovićev udžbenik prožet je komunističkom i partizanskom propagandom u kojoj se Drugi svjetski rat na području Hrvatske promatra kroz prizmu Saveza antifašističkih boraca i antifašista. Tako u udžbeniku između ostalog stoji kako su partizani „dali presudan doprinos stvaranju Hrvatske u njezinim današnjim granicama“, „Jugoslavenska armija oslobodila je Zagreb“, „Narodna fronta, s Titom na čelu, kao pobjednici nad fašističkim okupatorima, uživala je široku potporu javnosti“, a Hrvatska seljačka stranka se „raslojila“ zbog „jakog položaja Komunističke partije“, te je Maček „emigrirao u SAD“. Što se ovdje točno željelo reći, da HSS nije dobro stajao u predizbornim anketama? Autori udžbenika koriste se terminima bivše komunističke vlasti u Hrvatskoj, manipuliraju s fotografijama i učenike navode na pogrešan zaključak kako su partizani bili „bijela“ strana u „crno-bijelom“ Drugom svjetskom ratu na prostoru tada bivše Kraljevine Jugoslavije. Jedan od primjera manipulativnog sadržaja jest prikaz punog zagrebačkog glavnog trga 11. svibnja 1945. kojom se sugerira kako je hrvatski narod podržavao komunističku vlast i veselio se dugo očekivanoj slobodi. Ne bi li prikladnija slika za udžbenik bila ona od 8. svibnja 1945. kada su partizane dočekale prazne ulice? Golem dio hrvatskog naroda pobjegao je od "osloboditelja", a oni koji su ostali zatvorili su svoja vrata i prozore da ne bi bili oslobođeni od svog života i imovine. Uzmimo za primjer Pariz i njegovo oslobođenje 1944. godine. Kada su Saveznici ulazili u glavni grad Francuske, narod ih je dočekao u slavlju i veselju, Francuskinje su ljubile američke vojnike, što se ne može reći za Zagrepčanke od kojih su mnoge završile u raznim jamama o čemu nam svjedoče one strašne slike pletenica iskopanih iz Hude jame.

U jednom od povijesnih izvora Hajdarović djeci nudi partizansku zakletvu: „Mi, narodi partizani Jugoslavije, latili smo se oružja za nemilosrdnu borbu protiv krvoločnih neprijatelja, koji porobiše naše narode. U ime slobode i pravde našeg naroda, zaklinjemo se, da ćemo disciplinirano, uporno i neustrašivo, ne štedeći svoje krvi i živote voditi borbu za potpuno uništenje fašističkih osvajača i svih narodnih izdajica. Smrt fašizmu – sloboda narodu!“

Pored izvora stoje pitanja za učenike: „Što je istaknuto kao cilj? Imenuj fašističke osvajače i narodne izdajice na koje se misli. Kojim poklikom završava zakletva? Zašto su fašizam i sloboda postavljeni kao suprotnosti?“ Što se točno željelo postići prezentiranjem partizanske zakletve i postavljanjem takvih sugestivnih i nekritičkih pitanja? Može li partizanska zakletva, bez konteksta i pojašnjenja da su partizani bili dijelom jednog od troje spomenutih zala u Europi u 20. stoljeću, biti relevantan izvor za razumijevanje Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj?

„Imenuj narodne izdajice na koje se misli?“ sugestivno je i manipulativno pitanje koje legitimira komunistički pojam za neprijatelje režima kao najprecizniju i najtočniju definiciju svih onih koji nisu prihvaćali jugoslavensku komunističku državu. Zatim, zašto autori udžbenika osjećaju potporu pitati i tražiti od učenika da posebno izdvoje poklik „Smrt fašizmu – sloboda narodu“? Nije li to pitanje suvišno i očito samo po sebi? Na kraju, posljednje pitanje učenicima sugerira da su partizani bili osloboditelji, antifašisti, a u stvarnosti njihov je režim bio brat blizanac fašističkom i nacističkom režimu. Jedina razlika je što komunisti nisu diskriminirali na osnovi boje kože, narodnosti i podrijetla. Ubijali su sve stvarne, izmišljene i potencijalne neprijatelje.

Sadržaj ovog udžbenika koji djeci predstavlja povijest hrvatskog naroda u Drugom svjetskom ratu bio bi prikladan jedino u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Partizani, iako su mnogi od njih bili i Hrvati, nisu bili nikakvi osloboditelji hrvatskog naroda, a kamoli zaslužni za stvaranje hrvatske države u njezinim današnjim granicama, kako se tvrdi u udžbeniku. Što se onda događalo u Domovinskom ratu? Zašto se narod morao dvaput oslobađati? Zašto su poginuli Blago Zadro, Andrija Matijaš Pauk, Andrija Andabak i ostali branitelji ako su partizani obavili najveći dio posla? Ovdje se učenicima sugerira kako nikakve slobode niti mira ne bi bilo bez zvijezde petokrake i komunističkog diktatora Tita, kojeg Goldsteinov izvor u udžbeniku tako niti ne naziva, već Broza predstavlja kao državnika, vojskovođu i čuvara mira u Jugoslaviji. Postojala je i alternativa 1945., ona koja se dogodila na zapadu Europe. Teško je povjerovati da bi američka vojska i zapadni utjecaj u Hrvatskoj od 1945. donijeli Hrvatima one nedaće i jugoslavensko ropstvo koje je vladalo do 1990. godine. No, što bi bilo kad bi bilo ne spada u povijesne rasprave, već možemo govoriti samo o onome što se dogodilo.

Godine 1945. hrvatski narod našao se u komunističkoj diktaturi u kojoj je doživio najveća stradanja u svojoj povijesti, te je bio lišen svoje države, zapadne demokracije i kulturno-civilizacijskog kruga srednje Europe iz kojeg je istrgnut 1. prosinca 1918. ujedinjenjem sa Srbijom čiji je narod svaku Jugoslaviju promatrao kao proširenu Srbiju. U Domovinskom ratu 1991.-1995. hrvatski se narod konačno oslobodio protuhrvatske Jugoslavije, komunizma i njima bliskog velikosrpstva, u ratu u kojemu niti jedan hrvatski branitelj nije nosio petokraku na čelu niti se pozivao na partizansku baštinu. Stoga, ne može biti govora o nikakvom oslobođenju Hrvatske 1945. i partizanima kao osloboditeljima i stvarateljima hrvatske države. Treba li zbilja to objašnjavati autorima udžbenika povijesti u slobodnoj i neovisnoj hrvatskoj državi u 2024. godini?