Ukrajinska pobjeda sve dalje od stvarnosti: Europske zemlje očekuju rat s Rusijom unutar deset godina

Gotovo dvije godine Rusi ratuju u Ukrajini protiv NATO saveza koji Ukrajince neuspješno koristi kao sredstvo oslabljivanja Rusije. Zapadna tehnika, američke i europske granate i meci koriste se u ubijanju Rusa, a niti jedan američki ili NATO vojnik nije poginuo. Najbolje je to opisao američki senator Lindsey Graham u posjetu Kijevu u proljeće 2023. kada je izjavio da je novac poslan u Ukrajinu najbolje potrošeni novac, upravo zbog te činjenice. Ukrajinaca je poginulo najmanje 100 000, Kijev priznaje nešto manje od te brojke, ali kada uzmemo u obzir da svaka strana u ratu nekoliko puta smanjuje broj poginulih, brojka vjerojatno ide i do pola milijuna poginulih i ranjenih koji se više neće moći vratiti na bojišnicu. S druge strane, ukrajinsko ministarstvo obrane tvrdi kako je eliminiralo 367 620 ruskih vojnika prema današnjim podacima. a koji se redovito objavljuju na društvenim mrežama. Opet, ako uzmemo u obzir da svaka strana u ratu preuveličava neprijateljske gubitke, zasigurno je riječ o puno manjoj brojci, pogotovo ako uzmemo u obzir da je Ukrajina 2023. poduzimala velike napadne operacije, a Rusi su se utvrđivali na dostignutim linijama. Tek od jeseni prošle godine, Rusi su ponovno preuzeli inicijativu na ratištu. U svakom slučaju, brojke ne idu u korist Ukrajine iz očitog razloga, a to je ruski ljudski potencijal. Što će rat duže trajati u ovom obliku, a riječ je o ratu iscrpljivanja, to će situacija za Ukrajinu biti sve gora. Mobilizacija u Ukrajini sve se teže provodi, glavni stožer traži dodatnih pola milijuna vojnika, dok je Putin uspio popuniti ruske redove i, ako mu je vjerovati, u Ukrajini se trenutno nalazi nešto više od 600 000 ruskih vojnika.  

Rat u Ukrajini mediji predstavljaju isključivo kao neprovociranu rusku agresiju na jednu suverenu i susjednu državu, pritom zanemarujući 2014. godinu, četiri proširenja NATO-a na istok prema ruskim granicama i čitav niz događaja koji su doveli do 24. veljače 2022. godine. Prije gotovo 15 godina Angela Merkel upozoravala je svoje kolege u Europskoj uniji da će bilo kakvi pokušaji integracije Ukrajine i Gruzije u EU i NATO izazvati rat. Upravo se to i dogodilo.

Ekonomske sankcije nametnute Putinu nisu ništa značajno učinile za rusko gospodarstvo koje se jednostavno okrenulo prema Aziji, prvenstveno Kini i Indiji koji su postali glavni konzumenti ruskog plina i nafte. Najviše je nastradala njemačka ekonomija koja je prije 2022. bila pogonjena jeftinim ruskim energentima. Više od deset ekonomskih paketa sankcija Rusiji Ursule von der Leyen naštetili su samo europskoj ekonomiji. Jedini koji su se tome usprotivili su mađarski premijer Orban i novoizabrani slovački premijer Fico koji su pozvali na prestanak rata i dogovor s Rusijom, svjesni da Ukrajina nema snage poraziti Rusiju koja ratuje „u svom dvorištu“. Sviđalo se to nekome ili ne, to je tako, Rusija je nuklearna sila koja se osjeća ugroženom od strane NATO saveza koji na čelu sa Jensom Stoltenbergom već dvije godine ne stišava retoriku, već inzistira na totalnom ratu Ukrajine protiv Rusije, najavljujući ukrajinsku pobjedu i njezino članstvo u NATO savezu. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović prije godinu dana dobro je primijetio tu promašenu politiku Europske komisije i američke administracije koja upravlja NATO-om, upitavši novinare hoće li se rat voditi do posljednjeg Ukrajinca? Mira ne može biti sve dok se prema Rusiji vodi isključiva politika koja ne uzima u obzir niti jedan njezin zahtjev. S obzirom da Ukrajina trenutačno gubi rat, diplomacija je jedina alternativa ukrajinskom narodu koji trpi ogromne gubitke, ne samo na bojnom polju, već i masovnim iseljavanjem iz zemlje. Treba reći i kako se postotak Ukrajinaca koji su za mir spremni predati dio okupiranog teritorija s vremenom sve više povećava. Ono što bi trebalo zabrinjavati Europljane, pa i Hrvate, jesu pozivi na ratne pripreme i mogući rat s Rusijom koji dolaze iz zemalja članica Europske unije.

Predvodnici teorije o neupitnoj ukrajinskoj pobjedi, Ursula von der Leyen, Jens Stoltenberg i dementni predsjednik SAD-a Joe Biden, stišali su svoju retoriku, a time i isporuke oružja i novca kojeg je s vremenom ponestalo. Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski ostao je usamljen u svojoj vjeri u ratnu pobjedu, a u to su počeli ozbiljno sumnjati gradonačelnik Kijeva Vitalij Kličko i glavni zapovjednik ukrajinske vojske general Valerij Zalužni. Stanje morala u ukrajinskoj vojsci također je loše, pogotovo kod onih vojnika koje se ovih mjeseci slalo u samoubilačke misije preko Dnjepra gdje se ništa nije postiglo na taktičkoj, a kamoli na strateškoj razini. Sve prelaske rijeke Rusi su spremno dočekali žestokim topničkim i zračnim udarima te pješačkim i oklopnim protunapadima.

U Europi je sve više glasova o potencijalnom ratu s Rusijom i potrebom za naoružavanjem. Dvije godine nakon početka rata u Ukrajini i brojnih Putinovih izjava da ne želi sukob s NATO-om niti ima ikakve ambicije u stvaranju nekog novog SSSR-a, što je također jedna od medijskih manipulacija, neki i dalje smatraju da Rusija planira pregaziti baltičke države, napasti Poljsku, Rumunjsku i Finsku koja se upravo pridružila NATO savezu. Mnogi će reći kako je Putin pojačao vojnu prisutnost na granici s Finskom, ali neće reći kako je Finska pristupila otvoreno antiruskom vojnom savezu, što je kod Rusa moralo izazvati reakciju. Potrebno je odbaciti navijački mentalitet i početi uvažavati činjenicu da je Rusija nuklearna sila koja ima svoje interese u svojoj sferi utjecaja u svijetu, odnosno na istoku Europe, kao što i SAD ima svoje interese na oba američka kontinenta i na Pacifiku. Tako je to u povijesti uvijek bilo i dok se cijelo čovječanstvo ne složi da više nema ni granica, ni vojske, ni resursa, ni interesa, tako će i ostati.

Drugi svjetski rat i Hladni rat su završene priče i ratovanje se uvelike promijenilo od 1945. godine. Doba kada se moglo poslati milijune vojnika i na tisuće oklopa da pregaze sve pred sobom je završilo, a sam rat u Ukrajini je primjer toga. Rat je postao više tehnološki zanat, o čemu nam najbolje svjedoče dronovi koji se koriste i kao oružje i kao sredstvo potpunog nadzora nad bojišnicom. Kada bi Rusija imala namjeru gaziti sve pred sobom kao što neki sugeriraju, u pokretu bi već bilo nekoliko milijuna vojnika i desetine tisuća oklopa. Umjesto toga, već godinu dana svjedočimo ruskim ukopavanjima na dostignutim crtama koje zauzimaju otprilike petinu teritorija Ukrajine. Napadne operacije Rusi trenutačno provode samo na istoku bojišnice, pomaci su mali, a borbe žestoke. Izgleda li to kao prijetnja Berlinu, Varšavi, Finskoj, Baltiku ili Bukureštu?

Njemački ministar obrane Boris Pistorius itekako se plaši Rusa, do te mjere da je nedavno medijima izjavio kako bi se Europa za manje od deset godina mogla naći u ratu jer Rusija prijeti svim svojim susjedima. Također, uplašen je i što se pozornost SAD-a prebacila na Bliski istok i jugoistok Azije, što Europu ostavlja samu s Rusijom. Kako bi stvorio nekakav budući pakt, otputovao je u Poljsku gdje je govorio o vojnoj osovini Europe Berlin – Pariz – Varšava. Ulazak Finske u NATO dodatno je pojačalo tenzije jer se radi o državi koja ima dugačku granicu na sjeverozapadu Rusije. Pred ulaskom u savez je i Švedska koja je 200 godina bila neutralna u ratovima na europskom kontinentu. Ministar civilne obrane Carl-Oskar Bohlin i načelnik Glavnog stožera Per Micael Bydén izjavili su za medije da bi se Švedska uskoro mogla naći u ratu i da se za tu situaciju treba pripremiti. Na oprezu su i Poljaci, njihov šef Ureda za nacionalnu sigurnost Jacek Siewiera predložio je zajednički trogodišnji plan za obranu država NATO-a na istoku Europe. Nijemcima, Šveđanima, Fincima i Poljacima pridružili su se i Česi čiji je glavni vojni zapovjednik Karel Rehka izjavio da se Češka mora početi jače naoružavati i pripremati vojsku na obrambeni rat ne bi li odvratila Rusiju od agresije. Češka ministrica obrane je na istom tragu kao i glavni zapovjednik.

 Najbesmisleniji od svih scenarija je onaj koji je predvidio i kojeg se boji glavni nizozemski zapovjednik vojske Martin Wijnen. Za novine „De Telegraaf“ izjavio je kako 1500 km udaljenosti od Rusije ne znači sigurnost Nizozemske. Dodao je i kako se njegova domovina mora pribojavati rata i pripremati se kao baltičke zemlje, Švedska i Finska. Kao i njegovi kolege iz spomenutih država, Wijnen također govori o vremenskom periodu do najviše deset godina kada bi se mogao očekivati rat, odnosno ruski napad na Europu. Rata se ne pribojavaju Mađari i Slovaci, iako su dio NATO saveza. Je li moguće da Rusija neće napasti zemlje koje žele mir, gospodarsku povezanost i pacifističku retoriku koja uključuje i garancije Rusiji da će se voditi računa o njezinoj nacionalnoj sigurnosti?

Nagoviješta li išta iz Moskve kako se Rusija sprema na sveopću invaziju i totalni rat s SAD-om i Europskom unijom na europskom kontinentu? Koji bi točno bio interes Vladimira Putina u pokušaju osvajanja Europe? Do toga nije došlo za vrijeme Staljina i najnapetijih američko-ruskih odnosa u vrijeme Kubanske raketne krize 1962. godine, te se s pravom pitamo zašto bi Rusi pokrenuli besmislen rat sa svima na Zapadu u 2020-im godinama kada je i posrednički rat u Ukrajini tvrd orah? Dvije godine bojišnica se mijenja u razmjerima od svega par kilometara, a zapadni ratni huškači i paranoici plaše se ruskih gusjenica u Varšavi i Berlinu. Ako padne vlast u Kijevu i Rusi zauzmu teritorij do Dnjepra, vrijedi li pokrenuti rat za rusko-ukrajinsku granicu? Izglednije je da će NATO biti taj koji će pronaći povod za rat, uzevši u obzir konstantne najave ukrajinskog članstva, uništavanje Sjevernog toka i stalnog zazivanja članka broj 5. kada bi zalutala ruska ili ukrajinska raketa pala na teritorij neke od članica NATO-a.

Brojni su medijski napisi o potencijalnim novim metama: Moldavija, Litva, Latvija, Estonija, plaše se Poljska, Finska, Švedska, Rumunjska, a u pozadini bi njemački ministar ratovao uz Varšavu i Pariz. Svi spomenuti zapovjednici i ministri obrane, premijeri ili predsjednici spominju potencijalni rat, ali ne navode razloge zašto bi Rusija napala Europu s kojom je do nedavno odlično gospodarski surađivala. Kada se već nalazimo u godinama prije nekog velikog rata kojeg svi vide na obzoru, zašto se on ne bi pokušao spriječiti? Za primjer uzmimo Mađarsku i Slovačku. Ni Orbanu ni Ficu nije do rata, stalo im je jedino do sigurnosti i gospodarskog prosperiteta vlastitih država. Istu politiku trebale bi voditi sve europske države sa svim svojim susjedima. Vrijedi li jedna tuđa granica života vlastitih sunarodnjaka i novog svjetskog sukoba koji bi mogao biti i posljednji jer bi potencijalno bio i nuklearni.

Tragedija Ukrajine je u tome što je dopustila američkom utjecaju da ju iskoristi za svoje potrebe. Europska unija i NATO, odnosno SAD, gurnuli su Ukrajince u rat koji ne mogu dobiti, a njihovo obećanje da će ih pomagati u oružju „koliko god to bude potrebno“ počelo je blijedjeti, novaca i oružja je sve manje, a grobova ukrajinskih vojnika sve više. Umjesto ratne retorike, došlo je vrijeme za diplomaciju. Oni koji u Rusiji vide toliku prijetnju i ne prihvaćaju nikakav mir bez ruskog napuštanja Krima i zauzetih regija, slobodni su pridružiti se ukrajinskoj vojsci koja vapi za ljudstvom. Navijanje iza tipkovnice i postavljanje ukrajinskih zastava u profile na Facebooku i Instagramu neće istjerati Ruse iz Ukrajine.