Ustaše na Jadranu: Povjesničar Nikica Barić o „prodaji“ Dalmacije i povratku hrvatske obale u sastav NDH 1943.

Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. ustaška vlast na čelu s Antom Pavelićem Italiji je morala predati hrvatski teritorij na istočnom Jadranu. Nakon Prvog svjetskog rata Italija je Londonskim ugovorom iz 1915. dobila Istru, otoke Cres i Lošinj, nešto kasnije Rijeku, Zadar i otok Lastovo. Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u Travanjskom ratu 1941. i uspostave Nezavisne Države Hrvatske (NDH) ustaše su Italiji morale predati i Sušak s okolicom, obalni pojas u sjevernoj i srednjoj Dalmaciji sa Splitom i Šibenikom, te većinu dalmatinskih otoka. Autor knjige „Ustaše na Jadranu“, dr. sc. Nikica Barića sa Hrvatskog instituta za povijest tvrdi da ustaška vlast nije „prodala“ ili „predala“ hrvatsku obalu Talijanima, kao što se može čuti u hrvatskom javnom i medijskom prostoru. Prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata velike sile krojile su granice malim narodima koji su na te procese imali vrlo malo ili nikakvog utjecaja. Da nije bilo vlasti NDH, povjesničar Barić tvrdi da bi Italija zauzela još više hrvatskog teritorija. Ustaška vlast bila je u vrlo nepovoljnom položaju i bez mnogo izbora, ali je uspjela u određenoj mjeri spriječiti šire talijanske teritorijalne zahtjeve i ograničiti talijanski utjecaj u novostvorenoj NDH. U okolnostima u kojima se nalazila, NDH je morala surađivati sa saveznicima Italijom i Njemačkom jer drugih saveznika koji bi podržali hrvatsku državu nije bilo.

Barić ističe da mnogi u hrvatskoj historiografiji i javnom prostoru o Rimskim ugovorima znaju vrlo malo ili ih pogrešno tumače, te ne znaju ili ne žele priznati činjenicu da su ustaše nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. u sastav NDH vratili gotovo sva hrvatska područja izgubljena Rimskim ugovorom, s iznimkom Sušaka i okolice. Formalno, nakon talijanske kapitulacije, ta su područja ostala dijelom nove Talijanske Socijalne Republike s Mussolinijem na čelu. U stvarnosti su Sušak, Rijeka i Istra ušli u sastav novog njemačkog Operativnog područja Jadransko primorje.

Nakon rujna 1943. vlasti NDH poduzimale su političke i diplomatske napore kako bi u sastav NDH ušle Rijeka i Istra, a na jugu i Zadar, krajevi koji su Italiji pripali nakon Prvog svjetskog rata. Na krajnjem jugu ustaše su inzistirale da se državi priključi i Boka Kotorska. Nijemci Hrvatima nisu ispunili zahtjeve, no računalo se da će se s njemačkom pobjedom u ratu Nezavisnoj Državi Hrvatskoj dopustiti širenje granica prema Jadranskom moru.

Odmah nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. Zagreb je raskinuo Rimske ugovore i oteti hrvatski teritorij proglasio „oslobođenim krajevima“. Za uspostavu uprave NDH u tim krajevima osnovano je i novo Ministarstvo za oslobođene krajeve, na čijem je čelu bio Edo Bulat, splitski odvjetnik i član ustaškog pokreta od vremena prije rata. Administrativne jedinice u NDH, župe, proširile su svoj teritorij prema obali, a neke su svoja sjedišta preselile u oslobođene jadranske gradove. Primjerice, Velika župa Cetina svoje sjedište preselila je iz Omiša u Split. Osnovane su i nove župe, poput Raše koja je trebala obuhvaćati cijelu Istru. Planovi ustaške vlasti duž jadranske obale remetila je njemačka vojska koja je od Zagreba tražila da u svom obalnom pojasu uvede iznimno stanje i vojnu upravu, bojeći se savezničkog iskrcavanja na tom području.

Problem ustaškim vlastima u uspostavi kontrole nad oslobođenim krajevima predstavljali su i partizani i četnici. Talijanska vojska je prije kapitulacije ulagala velike napore kako bi spriječila prisutnost domobranskih i ustaških postrojbi na crtama razgraničenja. Zbog toga su ustaški napori da se u slobodnim krajevima Hrvatske nakon 1943. uspostavi snažna prisutnost Hrvatskih oružanih snaga (HOS) tek djelomično uspjeli. Na dalmatinskim otocima domobranskih i ustaških postrojbi uopće nije bilo. U Drnišu je osnovan VII. ustaški stajaći zdrug koji je djelovao i na zadarskom području. U Splitu i okolici uspostavljena je vojna posada NDH, dok su u Šibeniku bile raspoređene vrlo slabe snage. Početkom 1944. HOS je uspostavio novo Zapovjedništvo sjeverne Dalmacije, koje je ubrzo preimenovano u Zapovjedništvo područja Velebit-Dinara. Na čelu mu je bio ustaški pukovnik Vjekoslav Servatzy koji je imao određenih uspjeha u mobilizaciji i popisivanju vojnih obveznika. Međutim, naglašava Barić, u operativnom smislu hrvatske vojne snage bile su podređene njemačkoj vojsci. U svibnju 1944. Servatzyjevo zapovjedništvo je ukinuto i on se vratio u Zagreb.

Nakon sloma Italije, NDH je uspjela uspostaviti i ratnu mornaricu na hrvatskoj obali. Oružništvo NDH, odnosno redarstvene snage, raspoređene su i na dalmatinske otoke gdje su pokušali suzbiti partizanski pokret, često i nasilnim metodama, čime su kod dalmatinskih Hrvata izazivali otpor. Dodatan problem stvarala je njemačka vojska korištenjem četnika u borbi protiv partizana, prilikom čega su stradavali Hrvati. Jak partizanski pokret i napadi savezničkog zrakoplovstva otežavali su i u konačnici spriječili potpunu kontrolu NDH nad oslobođenim hrvatskim krajevima nakon kapitulacije Italije. Napori NDH da održava prometne veze i opskrbu hranom Dalmacije nisu uspijevali upravo zbog partizanskih diverzija.

Ustaška politika prema Srbima u prvim mjesecima uspostave NDH doprinijele su pobuni srpskog naroda koja bi se ionako dogodila, ako uzmemo u obzir povijest prije Drugog svjetskog rata. Jednim dijelom Srbi su se na tom području priključili četnicima koji su surađivali i s Talijanima i s Nijemcima, a drugim dijelom partizanskom pokretu pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije.

Oštar njemački pristup prema partizanskim akcijama u Dalmaciji posebno je teško pogađao civilno stanovništvo, što nije išlo na ruku vlastima NDH koje su uz to sa Nijemcima sudjelovale u uhićenjima i deportacijama Židova na tom području. Za vrijeme vladavine Italije, Židovi su uživali relativnu sigurnost od nacističkog progona. Što su partizanski napadi na njemačke snage bili češći, to je i njemački odgovor na to bio snažniji. U ožujku 1944. njemačke SS postrojbe su u odmazdi počinile jedan od većih pokolja hrvatskog civilnog stanovništva u ratu. Između 1300 i 1400 Hrvata pobijeno je u Donjem Dolcu i većem broju sela u okolici Sinja. S druge strane, Nijemci su pokušali spojiti ustaše i četnike na dalmatinskom području u integriranu obranu od savezničkog iskrcavanja i u zajedničkoj borbi protiv partizana. Gledajući širu sliku na vojnom polju, Nijemci su koliko toliko uspjeli spriječiti sukobe Hrvata i Srba na tom području, tvrdi Barić. Što se tiče represije i nasilja nad Srbima u Dalmaciji od strane NDH, ono se događalo između svibnja i srpnja 1941. na području Knina i Drniša, gdje su vlasti NDH imale kontrolu nakon razgraničenja s Italijom. Ubojstva stotina Srba koje su ustaše smatrale protivnicima NDH prekinuo je srpski ustanak u srpnju 1941. i talijansko preuzimanje kontrole nad tim područjem. Politika prema Srbima promijenila se tijekom 1942. godine kada se osnovala Hrvatska pravoslavna crkva (HPC) za hrvatske Srbe. Otada se Srbi promatraju kao Hrvati pravoslavci i ako bi pokazali lojalnost NDH smatralo bi ih se ravnopravnim građanima, pa čak i ako ne bi pristupili HPC-u.

Nakon rujna 1943. Barić zaključuje kako u Dalmaciji od strane NDH nema planiranog i masovnog nasilja nad srpskim civilima. Incidenata je bilo, ali vlasti to nisu dopuštale niti provodile. Pokušavajući steći naklonost Hrvata u Dalmaciji, represija prema komunistima bila je slabija nego u ostalim dijelovima NDH, s time da je jedan od ključnih faktora bio i nedostatak jače vojne prisutnosti HOS-a u Dalmaciji.

Vlasti NDH bile su u vrlo nepovoljnom položaju u Dalmaciji. S jedne strane, nemoćno su promatrali stradanje Hrvata od Nijemaca koji su ih sumnjičili za suradnju s partizanima, a s druge strane ustaše su nosile krimen takozvane „prodaje“ Dalmacije Talijanima. U nastojanjima da zaštiti hrvatsko civilno stanovništvo, vlasti NDH ulazile su i u sukobe s njemačkim vojnim zapovjednicima. Međutim, pokušaji ustaških vlasti da kod Nijemaca smanje represiju u Dalmaciji nisu uspjeli. Barić ističe da su postupci i napori vlasti NDH prema hrvatskoj obali pokazali koliko je ustaškom pokretu bilo stalo do Dalmacije i drugih hrvatskih krajeva na Jadranu, što je dodatni argument da su Rimski ugovori nametnuti vodstvu NDH.

Na kraju, pobjedu su odnijeli partizani koji su u obnovljenoj komunističkoj Jugoslaviji nametnuli svoje viđenje Drugog svjetskog rata koje se nije smjelo dovoditi u pitanje, piše Barić. Nakon sloma Jugoslavije i uspostave hrvatske države, toj temi moglo se pristupiti drukčijim interpretacijama. Međutim, od 1990-ih do danas došlo je do stvaranja i legitimiranja „hrvatskog antifašizma“, iako on gotovo da nema veze sa stvarnim komunističkim i partizanskim borcima iz Drugog svjetskog rata, smatra Barić.

„Naime njihova jugoslavenska sastavnica svedena je u hrvatske okvire, a njihova revolucionarna komunistička ideologija zamijenjena „antifašizmom“ kao univerzalnom pozitivnom vrijednošću. Sve se to prelijeva i na opis događaja koji su povezani s Dalmacijom i općenito istočnom jadranskom obalom tijekom Drugog svjetskog rata, pa su ustaše prikazani kao nacionalni izdajice i poslušni sluge talijanskog fašizma, a „hrvatski antifašisti“ zaslužni su borci za današnje hrvatske granice na Jadranu“, zaključuje Barić u svojoj knjizi „Ustaše na Jadranu“.

O pristupanju dalmatinskih Hrvata partizanima, Barić piše kako su Talijani nastojali pridobiti hrvatsko stanovništvo za talijansku stvar gospodarskim postupcima, prvenstveno redovitom opskrbom hranom. Međutim, jugoslavenski komunisti točno su predvidjeli da će vojnim djelovanjem protiv Talijana izazvati njihovu snažnu represiju prema Hrvatima, koji će potom otići u redove partizana. Oni koji su se priključili partizanima u Dalmaciji nakon rujna 1943. to su učinili radi vlastitog opstanka predviđajući da će rat završiti u korist Saveznika, a u tom slučaju i u korist partizana i komunista. S druge strane, komunisti su se služili propagandom o nacionalnom oslobođenju i stvaranju pravednog društva nakon rata, ne bi li tako na svoju stranu pridobili što veći broj stanovnika Dalmacije. Barić smatra da su partizani svojim gerilskim akcijama namjerno izazivali kaos i glad u Dalmaciji ne bi li vlasti NDH prikazali kao nesposobnima u zaštiti stanovništva. U konačnici, kada se iz Dalmacije povukla njemačka vojska, partizani su preuzeli vlast, ne vojnom pobjedom, već njemačkim povlačenjem, tvrdi Barić. Vlasti NDH iz svih ovdje navedenih razloga nisu uspjele u svom naumu integriranja hrvatske obale u sastav hrvatske države, dok su partizani uspješnom propagandom i revolucionarnom brutalnošću okrenuli narod prema sebi. Preuzevši vlast, komunisti su se obračunali sa svim stvarnim i potencijalnim protivnicima optužujući ih za „suradnju s okupatorima“ i nazivajući ih „domaćim izdajnicima“.

Ukratko, knjiga „Ustaše na Jadranu“ predstavlja revizionizam jugoslavenske historiografije o Drugom svjetskom ratu, u ovom slučaju na području Istre, Kvarnera i Dalmacije. Pritom treba reći da je povijesni revizionizam u ovom kontekstu nužnost i obaveza povjesničara. U svakoj znanosti preispitivanje, pronalaženje novih dokaza i dokumenata te otkrivanje novih spoznaja predstavlja korak naprijed, a ne nazad, kao što možemo čuti od zagovornika „hrvatskog antifašizma“ i određenih političara, pa tako i povjesničara koji su usko povezani sa jugoslavenskim duhovnim nasljeđem i komunističkom historiografijom Drugog svjetskog rata. Ova knjiga je revizionistička, ne zato što iskrivljuje i izmišlja povijest, nego zato što ju otkriva i prikazuje onakvom kakva je ona doista bila. Riječ je o znanstvenom radu potkrijepljenim dokumentima iz kojih se može iščitati da su ustaške vlasti u NDH bile prisiljene predati hrvatsku obalu Talijanima. Nakon kapitulacije Italije NDH je raskinula Rimske ugovore i uspostavila vlast nad hrvatskom obalom, onoliko koliko je to bilo moguće u datim okolnostima. U dobrom dijelu hrvatske historiografije prisutnost vlasti NDH na jadranskoj obali se prešućuje ili namjerno preskače, te se tako stječe dojam da su ustaše prodale hrvatsku obalu Talijanima, koju su zatim preuzeli Nijemci, od kojih su je potom oslobodili partizani. Osim razbijanja mitova o „prodaji“ i partizanskom „oslobođenju“ dalmatinske obale, Nikica Barić vrlo jasno i jednostavno objašnjava kompleksne odnose različitih silnica u Dalmaciji od 1941. do 1945. godine. Ovdje se isprepliću Talijani, Nijemci, ustaše, četnici i partizani i suprotno stajalištima apologeta jugoslavenske historiografije, ovdje nije bilo crno-bijele povijesti u kojoj su partizani Dalmacije pobijedili Sile Osovine i donijele slobodu stanovništvu.

Za kraj, ukratko o autoru ovog stručnog i za hrvatsku povijest važnog djela. Povjesničar Nikica Barić rođen je 1975. u Zagrebu gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1999. završio je studij povijesti i engleskog jezika i književnosti. Od 2001. zaposlen je na Hrvatskom institutu za povijest. Magistrirao je 2002., a doktorirao 2004. na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Pored ovog djela i mnogih znanstvenih članaka u stručnim časopisima, objavio je još dvije velike znanstvene knjige: „Ustroj kopnene vojske domobranstva Nezavisne Države Hrvatske, 1941.-1945.“ i „Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995.“