Viktor Gotovac, štovatelj komunističkog diktatora, pisao o udžbeniku kojeg nije niti pogledao

Popis velikih miniumova i javnih intelektmulaca u Hrvatskoj koji su društvo počastili svojim viđenjem povlačenja udžbenika povijesti upravo je dobio novo ime. Nakon Jurice Pavičića koji se plaši Ante Nazora i Vlade Vurušića koji strahuje od Željke Markić, hrabrosti za suprotstaviti se klerofašističkim snagama u Hrvatskoj skupio je i Viktor Gotovac. Komunist i kolumnist „Nacionala“ napisao je poetsko-filozofski tekst o povučenom udžbeniku povijesti pod naslovom: „Dvije povijesti“, u kojem je izrazio svoju zabrinutost za Hrvatsku koju polako okupiraju „regresivne“ snage, i to na vrlo opasan i surov način – komentiranjem lošeg udžbenika povijesti. Za sve je kriv portal Narod.hr koji je nahuškao antiprogresivce na savršeno dobar antifašistički udžbenik. Desničari nikako da shvate da je huškanje rezervirano samo za progresivne snage koje su taj zanat toliko dobro usavršile da ga provode tolerancijom, ljubavlju i pozivanjem na ljudska prava.

Hrvatska javnost upoznala je pravnika Viktora po njegovoj hrabroj gesti od prije dvije godine kada je prilikom svog izbacivanja iz Partije pred novinare stao s bistom komunističkog diktatora i zločinca Josipa Broza Tita, uzora modernih progresivaca koji se znao obračunati s regresivcima, na čemu su mu danas istovremeno zahvalni, ali i zavidni svi oni koji se riječima, umjesto mecima, moraju boriti s revizionistima i onima koji „krivo“ misle. Braniteljima Miljenkovog, Vekijevog i Nikičinog udžbenika povijesti najveći izazov predstavlja to što moraju braniti Miljenkov, Vekijev i Nikičin udžbenik povijesti u ovom obliku u kojem je povučen. Nije lako prodati razbijen automobil po cijeni čitavog.

Gotovčev tekst u „Nacionalu“ ne donosi ništa novo, već slijedi narativ ljevice i odvjetničkog tima Janković-Jakovina-Koren. Gotovac čak i priznaje da udžbenik nije ni pogledao i da ne zna pojedinosti o sadržaju, izvorima i spornim točkama. Ne treba niti znati jer za branitelje ovog udžbenika nije bitan meritum stvari, već ideologija. Ako je udžbenik osporila struka koja dolazi iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata i povjesničara kojima je zalijepljena besmislena etika „državni“ i „nacionalni“, tada svi iz pozicije političke ljevice a priori zauzimaju stav kako se radi o konzervativno-crkvenoj uroti protiv slobode misli i izražavanja „slobodoumnih“ i „multiperspektivnih“ povjesničara koji zapravo svoju lijenost u čitanju i proučavanju izvora nadomještaju sintagmom –  „različiti povijesni pogledi“, kako je to skrojio docent Branimir Janković. Gotovac je u svojoj kolumni gdje je pisao o temi o kojoj ne zna gotovo ništa, jer se nije dotakao spornih točaka niti ih pokušao obraniti/pobiti, prepisivao iz ranijih tekstova koji su izlazili iz mainstream medija. Primjerice, Viktor spominje Orbana i Vučića, što je bio Vurušićev „pogodak u sridu“. Ono što Gotovac zagovara u svojoj kolumni jest povijesni relativizam koji je u opreci s „nacionalističkom“ i „šovinističkom“ poviješću. Odnosno, povijesni relativizam u slučaju svih tema, osim onih bliskih Partiji i modernoj ljevici. Piše Gotovac: „Ali srž je nešto drugo, šire: 'monopol na istinu', nastojanje revizije povijesti, promjene njene interpretacije, htijenje legitimiranja delegitimiranih vrijednosti, osporenih stavova, pobijeđenih ideologija“. Badava lijepo sročene rečenice i zaključci kada prije toga nisu izneseni argumenti. Kada znamo tko piše, iz ove rečenice možemo izvući sljedeći zaključak: kritičari udžbenika žele nametati svoju ideologiju koja nije utemeljena na povijesnim istraživanjima, već na poraženoj ustaškoj ideji. Ovdje je nezaobilazan i Slavkov izum „revizija povijesti“, odnosno grijeh protiv antifašističkih dogmi i partijskog nauka. Također, možemo i postaviti pitanje Viktoru, štovatelju Tita i partizanskog pokreta, ako je njegova ideologija poražena uspostavom suverene Republike Hrvatske izborene u Domovinskom ratu, nisu li njegove ideje i stavovi time delegitimirani i osporeni?

Potom, Gotovac izražava svoje uvjerenje kako istina o prošlosti postoji, a povjesničari je interpretiraju. Pritom, problem vidi jedino u jednoj „interpretaciji“, onoj portala Narod.hr, Ante Nazora i Marijane Petir koja, po njegovom mišljenju, ne želi vidjeti hrvatske zločine i tamne strane povijesti. Nitko od spomenutih nikada nije negirao slučaj Zec i ostale (dokazane) zločine počinjene u NDH i za vrijeme Domovinskog rata, no razlika između Hajdarovića i Nazora je u tome što iznimka ne čini pravilo. Ubojstvo obitelji Zec se dogodilo, s time se slažu i autori udžbenika i Ante Nazor, no to ne znači da je taj slučaj obilježio karakter Domovinskog rata i da je ubijanje srpskih civila bila službena politika hrvatskog vodstva 1990-ih. Hajdarović, Ristić i Torbica u svom udžbeniku manipuliraju izvorima i prenaglašavaju određene povijesne događaje ne bi li stvorili sliku Domovinskog rata onakvom kakvu zagovara „Documenta“ kojoj također treba uskratiti novac iz državnog proračuna. Dakle, nije riječ o „monopolu nad istinom“, već o interpretaciji povjesničara, u ovom slučaju onoj autora povučenog udžbenika. Stoga, kritika koju Gotovac upućuje Nazoru, Petir i portalu Narod.hr, zapravo se odnosi na Hajdarovića, Ristića i Torbicu. Oni su ti koji prekrajaju narativ, biraju što im odgovara i onda od toga za učenike grade priču o povijesti koja nema uporište u istini, već u bajkama Saveza antifašističkih boraca i antifašista, te narativu Pupovčeve Samostalne demokratske srpske stranke koja je bila izrazito pacifistički nastrojena nakon „Bljeska“, „Oluje“, „Maestrala“ i „Južnog poteza“.

Piše Gotovac s Titom na srcu: „Može biti da su autori udžbenika zaista pogriješili. Možda udžbenik baš ne valja. No možda Narod.hr-u, Marijani Petir i Anti Nazoru smetaju ispravne povijesne konstatacije o našoj prošlosti. To ne znam“. Ako ne znaš, zašto dijeliš s javnosti svoje mudrosti i promišljanja o temi o kojoj – ne znaš? Može biti prva opcija, ali može biti i druga, briljantno zaključuje Gotovac, ali s obzirom da se njemu ne sviđa prva opcija, može biti samo druga. Kao i kod mnogih prije Gotovca koji su se upustili u prodavanje razbijenog automobila, ponovno čitamo o „negiranju“ ispravnih povijesnih konstatacija od strane desnice, jer se njima to ne sviđa. Što im se točno ne sviđa? Zašto Gotovac, ali i ostali, nisu, kao što je to pokušao docent Janković, uzeli udžbenik, proučili što su autori napisali, što je Nazor kritizirao, i potom, ako je Nazor bio u krivu, objasnili svima što je točno istina? Mnogo intelektualnog posla, pažljivog iščitavanja i okretanja stranica raznih knjiga, a ljevici to baš i ne ide. Ona za razliku od desnice, ima čarobnu riječ – revizionizam!

Nakon što je rekao kako ne zna jesu li autori napisali loš udžbenik povijesti, ali zna skrivene motive Marijane, Ante i Željke, Viktor maestralno „pogađa u sridu“ kao svojedobno Vurušić. Riječ je o ustaljenoj praksi u današnjim europskim diktaturama: desničari prekrajaju povijest, pišu službene istine kako bi stvarali nacionalne i šovinističke mitove, a ljevica pruža otpor jer je istinoljubiva, nema skrivenih namjera, stalo joj je samo do činjenica i slobode, što su i demonstrirali u ovom periodu rasprave o udžbeniku. Primjerice, kada je Tvrtko vidno iznerviran nakon što je netko doveo u pitanje njegovo viđenje povijesti, kao jugoslavenskog boga istorije, na N1 televiziji pričao je o dva stupa HDZ-a koji su srušili Hajdarovićev udžbenik. Kakva erudicija i studioznost našeg najpoznatijeg Titovog pionira!

U konačnici, vjersko-ideološki krugovi u Hrvatskoj i nacionalni „supremacisti“ žele se dokopati vlasti i novčanica, piše Gotovac, Hajdarović dijeli njegovu kolumnu na društvenim mrežama, a ljevica plješće čovjeku koji časti komunističkog diktatora dok piše o slobodi, demokratskom društvu i toleranciji. Ideološka zaslijepljenost na ljevici, kada se govori o povijesti, ide toliko daleko da se u ime Tita, NOB-a i Torbičinih mirotvorstava odbacuje znanstvena metoda. Branitelji udžbenika silom žele predati diplomski rad koji ima samo zaključak, nema uvod, nema razrade, a na kraju nema ni popis literature i izvora. Gotovac ne zna, nije pročitao, nije proučio, ali zna! Čarobni kipić koji drži u rukama jači je i od njegove profesije – prava, u kojoj su dokazi, dokazi i samo dokazi glavni temelj dolaženja do istine i pravde.